Usiljenim maršem krenusmo preko Kruševca i Banje Aleksinačke za Knjaževac, gdje prenoćismo da bismo produžili pokret preko Babine glave ka Pandiralu. Sjutradan oko podne brigada stiže na Babinu glavu, gdje nam dadoše odmor. Malo zatim narediše mi da se sa svojim bataljonom vratim na prenoćište u Knjaževac zajedno s Tamnavskim bataljonom II klase, gdje ćemo dobiti dalje naređenje. U sastav ovih bataljona ušla je i jedna brdska baterija. Za komandanta toga odreda određen je stari kapetan II klase Milan Koštunjac. Iz Knjaževca smo hitno odmaršovali na Kadibogaz i stavili se pod komandu ruskog majora Nikolaja Kirjejeva, koji se već tamo nalazio s nekim dobrovoljcima i sa još nekoliko bataljona (komandanti: kapetan Sava Petković, poručnik Krsta Bulajić, poručnik Životić i kapetan Ilija Cvetković).
Nekoliko dana ranije Turci su bili prešli granicu i prodrli u selo Korito. Ali, od Knjaževca je stigao major Kirjejev, sa svojim dobrovoljcima napao Turke i, mada su se očajnički branili, potukao ih i nagnao u bjekstvo preko Kadibogaza. Ulazeći s bataljonom u selo Korito, ugledali smo mnogo naduvenih leševa Anadolaca rasturenih po Koritskoj rijeci. Kada su naišli naši vojnici, čuli su se uzvici.
– Ene more, kakve su one ale što leže po potoku, zar sa takvim vranim čudesima da se mi bijemo?
Po pristizanju na Kadibogaz Kolubarski bataljon razmjestio sam u logor na sjeveroistočnoj strani sela Korita, kod same granice, u blizini njega bili su i ostali bataljoni. Našu granicu u to vrijeme čuvali su plaćeni panduri – karauldžije, među kojima je najotresitiji bio odgovorni starješina, naravno, s većom platom. To su bili obični isluženici stajaće vojske, rodom iz neposredne okoline dotične karaule. Tursku granicu čuvali su nizami, većinom Anadolci.
Po razmještaju bataljona u logor, zajedno s komandirom bataljona bio sam predstavljen majoru Kirjejevu. Visok, krupan, jako razvijen, s gustim i dugim brkovima, lijepog stasa, major Kirjejev imao je u sebi nečega otmenog i veoma prijatnog. Sasvim bijela nježna lica, cjelokupnom svojom pojavom i lijepim manirima predstavljao je otmenog gospodina. Redovno je nosio crvenu svilenu košulju, bijele pantalone, a na nogama nekakve visoke čizme, francuskoga laka, čak preko koljena. Ne sjećam se kakvu je kapu nosio. U svom štabu nije imao nikoga sem posilnog i seiza od naših vojnika. Primio me je neobično ljubazno. Pošto sam odgovorio na njegova pitanja: odakle sam rodom, ko su mi roditelji, gdje živim, šta sam učio i zašto nosim crvene pantalone – garans čoja, potapša me po ramenu i reče: "No, čim potučemo Turke, povešću te sa mnom u Rusiju da tamo kao moj pitomac svršiš našu Vojnu akademiju". Laskalo mi je to obećanje, i ja pristadoh. Ovaj plemeniti Rus za vrijeme bavljenja na Kadibogazu imao je običaj da pred iskupljenim seljacima progovori po koju patriotsku riječ, podstičući ih na ratobornost. Jednom je punu šaku dukata bacio među seljake, koji se ispreturaše jedan preko drugoga grabeći dukate i uzvikujući: "Živio naš major!"Blagorodnost i oduševljenje majora Kirjejeva za opštu slovensku stvar rijetko je naći i može svima Slovenima služiti kao jedinstven primjer.
Tih dana Turci su pobjegli sa svih obližnjih karaula pa smo sasvim komotno prelazili granicu i odlazili u obližnja sela. U najbližem selu, Salašu, u kome nije bilo nijednog Turčina, nalazila se neka Hadži-Stana, krupna i veoma brbljiva žena, starijih godina, koja je na svom čardaku imala ugostiteljsku radnju. Kirjejev je često odlazio kod Hadži-Stane i rado s njom razgovarao, jer je ona, pored ostalih srpskih jela, umjela da spremi izvrsnu gibanicu. Docnije se osnovano posumnjalo da je Hadži-Stana bila turska špijunka. […]
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
