Period dvadesetih godina je pokazao da je izostao neophodan nacionalni konsenzus, dok je stanje ljudskih prava na Kosovu i u Makedoniji iziskivalo radikalni preokret u unutrašnjoj politici.
Ljuba Davidović je 1924. u svojstvu predsjednika vlade iznio svoju ideju zavođenja "strogog, ali pravičnog" režima u Južnoj Srbiji. On je govorio o potrebi ukidanja kontra-četa i narodne milicije, te o najprobranijem činovništvu i neophodnosti"nacionalnog momenta" koji nije trebalo grubo ispoljavati niti na silu nametati. Smatrao je da će se Makedonija čvršće vezati za državu preko pouzdanih Makedonaca a ne premještanjem makedonskih činovnika u "Sjevernu Srbiju", jer bi se time pokazalo da "mi niti kome vjerujemo, niti nam ko vjeruje, i da tamo nemamo nikoga". Trebalo je voditi računa da školske zgrade budu"ugodne, ali ne i luksuzne", a da se u okviru čestih stručnih inspekcija uvijek makar jedan ministar zadesi na putu kroz Makedoniju. Davidović je bio uvjeren da je kod procesa kolonizacije trebalo voditi računa o podmirivanju potrebe u zemljištu prvenstveno starosjedelačkog stanovništva, pa tek onda naseljenika. Makedonskim proizvodima je trebalo obezbijediti što bolji plasman, zbog čega je predlagao da se pirinač troši prevashodno u velikim državnim sistemima (vojska, škole, kazneni zavodi) a industrijske kulture preko zadruga upućuju na najbolja tržišta. Pozivajući se na Bizmarkovo iskustvo, Davidović je zagovarao razvoj dobrih puteva i željeznica: "Češći sastanci, poslovni odnosi, vode poznavanju, od poznavanja ide se prijateljstvu, prijateljstvo vodi osjećaju srodnosti. Zasnivaju se i nove srodničke veze". Na petoj sjednici Ministarskog savjeta Kraljevine SHS, održanoj 21. februara 1929. iznijeta su načela po kojima je trebalo postupati u narednoj deceniji na prostoru "južnih krajeva". U planu su bili jačanje "nacionalnog domaćeg elementa" u dolini Vardara putem uvećanja zemljišnih površina koje bi se dijelile mještanima, kao i kolonizovanje dobrovoljaca radi stvaranja pouzdane "narodne falange". Ono što je posebno zanimljivo, šestojanuarska vlada je razmišljala o uvođenju vojničke discipline među kolonistima kako bi ih naučila redu i održavanju uslova za napredak, a posredstvom "pravednih i doslednih" vojnih vlasti. Iseljavanje muslimana u Tursku je takođe trebalo iskoristiti za što povoljniji otkup njihovih imanja.
Sve do kraja dvadesetih godina i uspostavljanja diktature policija je djelovala pri opštim upravnim vlastima, sa sumarno naznačenim ingerencijama i potpuno neregulisanim odnosom prema žandarmeriji. U prvoj deceniji jugoslovenske države policijska služba je, slijedeći tadašnje administrativno ustrojstvo, bila podijeljena na oblasne, okružne, sreske i opštinske policijske uprave. Sudeći po višemilionskim budžetskim izdacima za ‘‘putovanja policijskih činovnika po narodu i službu agenata‘‘ mogu se naslutiti policijske aktivnosti za koje je država bila posebno zainteresovana. Žandarmerija je bila unifikovana 1919. a tri godine kasnije zakonom je potvrđena njena dvojna pripadnost vojsci i Ministarstvu unutrašnjih djela. Žandarmi Druge žandarmerijske brigade sa sjedištem u Skoplju sami su ‘‘podešavali‘‘ način i izvršenje postavljenih zadataka, što je, pored neefikasnosti, imalo za posljedicu i njenu lošu reputaciju u južnim krajevima. Variranje broja pripadnika ove službe nije promijenilo njenu procentualnu zastupljenost u pokrajini Južnoj Srbiji, gdje je sve do 1929. permanentno bilo stacionirano dvije trećine cjelokupnog sastava žandarmerije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар