Jedan od najvećih izazova Kraljevine SHS bila je kulturno-prosvjetna politika u južnim krajevima, budući da je jedva petina tamošnjeg stanovništva bila funkcionalno pismena, a o poznavanju "službenog" jezika da se i ne govori. Nominalno jačanje prosvjetne infrastrukture i izdvajanje trećine prosvjetnog budžeta na Južnu Srbiju nije imalo očekivani ishod pošto se nastava i dalje odvijala po iznajmljenim privatnim kućama i napuštenim turskim zgradama različitih namjena. Preambiciozni osnovnoškolski programi, obojeni tendencijom neprekidnog korigovanja "neknjiževnog govora", nijesu nailazili na plodno tle – mimo proklamovane obaveze školovanja, oko 40 odsto djece u pokrajini nije ni upisivano u školu kako njihove kuće ne bi izgubile "radnu snagu", dok albanskih osnovaca u državnim školama gotovo da nije ni bilo. […]
Ni situacija u srednjim školama nije odudarala od utiska o nametnutoj obavezi zbog koje su roditelji nerado slali djecu na dalje školovanje. Veliki broj đaka je na kraju svake godine napuštao školu, dok su muslimani izbjegavali državne gimnazije čak i u krajevima gdje su činili većinu. O nastavnicima se više pričalo kao o učesnicima političkih i kriminalnih incidenata, pa su i njihovi premještaji imali krajnje bizarne motive. Usled manjka školskih prostorija organizovana je poludnevna nastava sa velikim odjeljenjima u kojima se tiskalo preko četrdeset učenika. Kao gimnazijske zgrade služile su prostorije za sušenje čaura svilene bube, bivši turski haremi i sl. Pored toga što su đaci nauredno pohađali časove, nastavu su komplikovala i brojna odsustva predavača, nedostatak kvalifikovanog kadra (svega 11 odsto je imalo zvanje profesora), povjeravanje razrednih starješinstava neiskusnim suplentima i sl. Krajem dvadesetih godina pet punih gimnazija je pretvoreno u niže, dok su četiri potpuno ukinute, čime je istočni dio pokrajine ostao bez ijedne srednje škole. Debate o putevima nacionalnog uzdizanja juga dovele su do osnivanja Filozofskog fakulteta u Skoplju (1920), koji su pohađala uglavnom djeca tamošnjih činovnika. Izgradnja studentskog doma, formiranje pjevačkog društva "Obilić", ali i pokretanje Skopskog naučnog društva i Muzeja Južne Srbije bili su glavne tekovine ove visokoškolske ustanove, što na kraju ipak nije moglo zadovoljiti očekivanja osnivača. Muzička kultura južnih krajeva temeljena je na prirodnoj nadarenosti i muzičkom sluhu stanovništva koji su usmjeravani poželjnim nacionalnim tokovima, tj. ljubav i naklonjenost muzičkom izrazu modifikovani su prema političkim potrebama. Iz tog razloga tamošnja pjevačka društva su imala punu materijalnu podršku najviših predstavnika dinastije Karađorđevića, koji su zauzvrat dobijali prigodne pjesme od autora željnih počasti i bjekstva iz anonimnosti. Formalnim obnavljanjem Narodnog pozorišta u Skoplju i izgradnjom skupocjene replike beogradskog pozorišta na vardarskom keju kulturni lavirint juga je dobio novi rukavac kroz koji je trebalo da poteče misija "nacionalnog kultivisanja".
Kulturna zaostalost juga imala je svoje duboke korijene u neznanju i strahu, koji su se međusobno hranili. Osim što parališe produktivnost, strah podstiče sujeverje i religije, rasnu i plemensku netrpeljivost, odbojnost prema novom i različitom, pospješuje konzervativizam i privrženost zastarjelim običajima i uvjerenjima. Strah je do te mjere bio preplavio stanovnika juga da je on vremenom postao njegovo prirodno i uobičajeno stanje duha i svijesti.
Različita i često suprotstavljena vjerska načela, nepismenost i feudalni mentalitet slabili su komunikaciju vlasti sa stanovništvom u čijem je interesu vođena zdravstvena politika. Oslanjajući se na sopstvene standarde i metode, država je osnivala domove zdravlja, školske poliklinike i ambulante, ali je imala objektivnu prepreku u izrazitoj malaričnosti područja, sa više stotina hiljada oboljelih.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
