Zanimljivo je da "Ljetopis" Matice srpske od prvog broja 1946. godine nije objavljivao imena članova Uredništva, i tek je u 1947. godini objavio ko su ljudi koji ovo glasilo uređuju, a to su: Živojin Boškov, Mladen Leskovac, Živan Milisavac, Boško Petrović i Vasa Stajić.

Godina 1948. biće pravi pakao u Jugoslaviji - Rezolucija Informbiroa, sukob sa Sovjetskim Savezom izazvaće izuzetan potres: na hiljade članova partije i ostalih građana koji nijesu htjeli da se odreknu ljubavi prema Rusiji zaglavili su u zatvoru, a mnogi poslati na Goli otok, zloglasno ostrvo na Jadranu. Leskovac i njegov krug pisaca i saradnika nijesu se eksponirali u politici, pa ni u ljubavi prema Sovjetskom Savezu.

Uspio je da ne putuje, na nekoliko mjeseci, u Budimipeštu – ići će neki drugi bibliotekar iz Beograda. To putovanje bi mu pokvarilo planove za 1948. godinu. A ima ih puno – htio je da se posveti pisanju svojih knjiga, svojim književnim ljubavima: Zmaju i Lazi Kostiću. Dobija u ljeto 1949. prvo javno priznanje nove vlasti – Nagradu Vlade Narodne Republike Srbije za knjigu koju je upravo objavio "Članci i eseji", štampanu u Novom Sadu. To je njegova prva objavljena knjiga i u njoj je sabrao tekstove o srpskom građanskom pjesništvu, o Njegoševom "Gorskom vijencu", Branku Radičeviću, Tekelijanumu, Petefiju...

Pedesetih godina Mladen Leskovac se seli u nov, tek izgrađen moderan stan na Bulevaru maršala Tita 6, treći sprat – to je onaj bulevar koji vodi pravac na most prema Petrovaradinu (u susjedstvu mu je zgrada Banovine, prelijepo zdanje Dragiše Brašovana, preko puta Dunavskog parka). Priredio je Zmajeve "Političke i satirične pjesme". Tokin mu piše da ima izvjesne zamjerke, kao, na primjer, što pjesme nije sredio hronološki – kako su nastajale, obavještava ga da svake nedjelje ide da čuva žitna polja oko Vršca od krađa i da mu teško padaju ti noćni obilasci sela udaljenih i po desetak kilometara od grada – sve pješke...

Leskovcu je stiglo parče papira, anonimna dostava: "Nevaljalac jedan. Dakle Sava Nemanjić, prvi srpski književnik i ništa više!‘ Srpska velika gimnazija nekad te je drugačije učila. A sad‘ Žalosno Srpstvo i Matica srpska, kad im taki nitkovi sjedoše na grbaču. Doći će vrijeme, kad će i Tebe pitati, gdje si bio i šta si radio i koliko zaradio‘ Posmatrač koji pamti."

Na kraju dopisnice Leskovac je svojim sitnim rukopisom napisao: "Ovu anonimnu dopisnicu pisao je šabački episkop Simeon".

Leskovac je na čelu Vojvođanske sekcije Udruženja književnika Srbije – sekcija ima svega 10 članova: petorica su Srbi (Milisavac, Sima Cucić, Boškov, Leskovac, Boško Petrović, a Arpad Lebl, Laslo Gal, Mihalj Majtenji, Janos Herceg i Ištvan Lataksu Mađari). Valjalo bi primiti dva pisca rumunske narodnosti – Mihaja Avrameska i Radu Floru. A od Srba on svesrdno preporučuje da se u Udruženje primi Aleksandar Tišma.

Svesrdno predlaže da se Todor Manojlović primi za člana Udruženja pisaca Srbije, čime ovaj Zrenjaninac dobija niz beneficija počev od karata za snadbijevanje, putovanje i dr. Ovako, tavori u Zrenjaninu, živi sa sestrom, prodajući neke lijepe stvari i slike koje je dobijao od prijatelja – slikara o kojima je pisao. A i porodica je bila imućna, živio je između dva rata kod familije u Beogradu na Terazijama.

U oktobru 1951. Leskovca su stigle nevolje – sin mu se veoma razbolio, a do ljekova se teško dolazi. Toši Manojloviću tim povodom piše: "No, da prećutimo što je teško. Zapalio sam cigaretu, zapalite i Vi..."

Obradovala ga je poruka Eriha Koša iz Beograda: javlja da će mu se ispuniti davnašnja želja da dobije stipendiju za boravak u Parizu, za rad u Nacionalnoj biblioteci. Koš mu kaže: "Može da bude, izgleda...", mada je on sa svojim šefom, ministrom za kulturu i nauku Rodoljubom Čolakovićem, takoreći, sve ugovorio oko ovog putovanja krajem godine. Leskovac mu na tu vijest krajem novembra 1951. godine odgovara: "Dragi druže Koš, suviše ste me obradovali svojim pismom pa niti bih umio, niti hoću to da krijem. Srdačno Vam hvala na pažnji."

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)