Mi smo u međuvremenu tako hodili već dva sata dok se staza sve više uspinjala postajući istovremeno i sve vijugavijom. Pritom, na njoj nije bilo nijednog drveta da barem malo uljepša ovu planinu, a ništa drugo se i nije moglo vidjeti do stijenja i kamenja. Ubrzo smo ušli u ne ku malu ravnicu gdje su se tek na ponekom poljančetu, napravljenom na jedvite jade između šljunka i raznih oblutaka, mogli nazreti nasadi krompira i ječma.
Nešto kasnije stigli smo do sela Njeguši, rodnog mjesta sadašnjeg crnogorskog vladara, knjaza Nikole, koji tu ima i kuću. Desno, na ulazu u tu skupinu kuća ubogog izgleda, uzdiže se bolnica Crvenog krsta ispred koje je sjedio veliki broj ranjenika, ali sad već dobro oporavljenih. Na prozorima je bilo nekoliko žena naslonjenih o doksat, koje sam odmah prepoznao da su Ruskinje. One zapravo čine glavno bolničko osoblje. Sišao sam sa konja ispred neke gostionice, napravljene od zbijene zemlje. Imala je dugački venjak s prednje strane, ali bez vinove loze koji štiti ulaz u ovu gostionicu od sunca. Jedan stari kasapin lica punog ožiljaka koji je možda bio i gazda gostionice sjekao je na komade nekom starom sabljom jednog ovna dok se gomila žena prepirala oko toga ko će šta da kupi. Sio sam sa svojim pratiocima Vickom i Stanom za jedan sto gdje sam tražio da se promijeni stolnjak zbog prekomjernog šarenila boja koje su upadale u oči. Potom sam počeo da jedem sa tolikim apetitom kakav mogu samo da poželim da imam u svojoj zemlji. Obrok nam se sastojao od tvrdo kuvanih jaja, mesa, hljeba, vina sa obale i vode dobijene od rastopljenog snijega.
Sat vremena docnije nastavili smo put te su nam sa vidika vrlo brzo nestala polja sa krompirom, ječmom i raži ustupajući mjesto stijenama svih oblika i veličine. Jedan dio njih je stremio okomice ka nebu, a ostatak položen po zemlji i međusobno ispreklopljen, oblikovao je džinovske skupine kamena koje je mučno i pogledati, jer se čovjeku srce namah stegne budući da se ne može zamisliti ništa jalovije i neplodnije od njih. Ovdje čak nema ni pašnjaka za ispašu ovaca, a po koja niska biljčica od kadulje koja se stidljivo pomalja među pukotinama stijena je jedini, ubogi primjerak biljnog carstva u ovom pustom kraju.
U jednom trenutku ona djevojka iz Kotora koja, pošavši iz svog mjesta nije činila ništa drugo do što je skakutala od jedne litice do druge sa šatorskim krilom na ramenima, odbijajući čak prezrivo da ide ravnijim putem kuda su prolazili konji, reče nam da smo blizu jednog izvora. Usljed nepodnošljive vrućine koja nas je sve pritiskala i gušila čitava naša družina dočekala je ovu vijest sa radošću. I zaista, nekoliko koraka dalje zaustavili smo se kod jednog malog izvora u sjenci malo brojnih, ali prostranih jova gde smo se okrijepili bistrom i veoma svježom vodom.
Nastavili smo potom uspon našom planinom i ja se u jednom trenutku zapitah sa najvećim mogućim nestrpljenjem kada ćemo joj vidjeti uopšte kraj. U podne se to konačno i desilo te se svi stadosmo odmah spremati za silazak sa planine. Sa tog mjesta na kome smo bili, visokog četiri hiljade stopa, ako ne griješim, perjanici su mi ukazali na Skadarsko jezero smješteno dolje među ravnicama, koje se još uvijek daleko i skriveno izmaglicom, jedva naziralo. Po vedrom vremenu pogled na ovo jezero mora da je odista jako lijep. U prvom planu vide se isprepletane planine neravnih obrisa koje se ne daju ni opisati riječima; u drugom planu se nazire jezero, a u pozadini svega planinski lanac u susjednoj Albaniji koji me je podsjetio na naše Alpe Apuane na sjeveru Toskane.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
