PIŠE: prof. mr Zora Jestrović
U knjizi "Lijeve greške" Budo Simonović je dao sebi zadatak da Đilasa i oslobodi od nekih teških optužbi koje su mu nečasno pripisane za zločine u vrijeme "lijevih grešaka" - što ne znači da želi da ga oslobodi i za zločine koje je svjesno inicirao ili učinio kao revolucionar u toku same revolucije, niti da umanji njihovu brutalnost i broj.
Na osnovu istraživanja Veselina Pavlićevića, publiciste iz Podgorice, koji se svestrano bavio ličnošću M. Đilasa, Simonović, u prilog Đilasovog oslobođenja za zločine koje nije naredio ili učinio, citira Pavlićevićev istraživački zaključak iz koga se vidi da Milovan Đilas u vrijeme "lijevih grešaka" ili "boljševičkih egzekucija" nije bio u Crnoj Gori, odnosno od 4. novembra 1941. do 15. marta 1942. (kada se po Titovoj odluci vraća da upravo suzbije "crvene egzekucije" koje su se raširile u njegovom odsustvu). Samim tim, ne može se dovesti u direktnu vezu sa zločinima na "Pasjem groblju" koji su izvršeni u njegovom odsustvu.
Ipak, umjesto suzbijanja likvidacija i zaštite nedužnih ljudi, zbog čega je vraćen, Đilas je i dalje štitio ideju komunizma i žrtvovao ljude po svojim revolucionarnim principima koji podrazumijevaju da je revolucija najnemilosrdnija upravo prema revolucionarima (sudbina Tadije Tadića i ostalih iz Pive).
Iako je Đilas bio inicijator brojnih zločina u toku rata, i neke kasnije javno i osudio (u svojoj knjizi Revolucionarni rat kritikuje likvidacije u svojim Poljima Kolašinskim, u proljeće 1942), istoričar Đ. Vujović smatra da je Đilas u svom autobiografskom pisanju izbjegavao sve ono što bi ga kompromitovalo, jer je duga lista i popis njegovih grešaka, bezdušnih postupaka i zločina koji su trajno upamćeni. Nije, pored ostalog, pomenuo ni tragediju porodice Ramović jer je smrtnu presudu samostalno donio prije bilo kakve istrage. Kao jedan od najsurovijih primjera je i nečasno ubistvo Slobodana Marušića, Alekse Pavićevića i Milovana Anđelića, što se može smatrati početkom "lijevog zastranjivanja".
Polemika o "Pasjem groblju" nikada nije izgubila svoju aktuelnost, a posebno je jačala i danas jača za potrebe određenih aktuelnih društvenopolitičkih profila ili uskointeresnih grupa i pojedinca.
Glavni problem sporenja i danas predstavlja broj žrtava koje su komunisi bacili u močvarni lug pored rijeke Tare, kod Kolašina, u koji su ranije bacani leševi uginulih životinja, kasnije nazvan "Pseće ili pasje groblje", kao i način na koji su žrtve ubijane.
Da bi čitaocima predočio istinu o "Pasjem groblju", Simonović je konsultovao različite dokumentarne izvore i autorske knjige. Stiče se utisak da su se neki "istraživači" utrkivali ko će ispisati veći broj žrtava i navesti više brutalnih načina ubijanja.
Sjutra: MNOGO ZA LjUDE, MALO ZA NELjUDE
