Milovana Đilasa već na samom početku rata, vidimo kao odlučnog revolucionara, potpuno svjesnog pogodnosti uslova za otpočinjanje revolucionarnih promjena i namjernog da ih sprovede u djelo kroz ustaničku antifašističku borbu, kao jedinstveni revolucionarno-oslobodilački vrijednosni okvir djelovanja.
Čini se da u ovom periodu, bar prema tumačenjima pojedinih autora, Đilasova odlučnost poprima radikalnije crte. Naime, u pismu Pokrajinskom komitetu Đilas posebno označava i neprijatelje koji ne pripadaju okupatorskim formacijama. To su pojedinci i grupe – petokolonaši, koji su "glavni neprijatelji u današnjoj fazi borbe, i u toku borbe i u samoj revoluciji". Ove snage predstavljaju zastupnike ideje povratka na stari sistem, koje narod, po Đilasu, ne prihvata i odbacuje. Zbog toga, Đilasova vizija uništenja pete kolone ogledala se u stavu o neophodnom uklanjanju prepreke ka oslobađanju pozitivnog raspoloženja masa za borbu i revoluciju, što komunistima daje obavezu da ovu šansu maksimalno iskoriste u tom pravcu. Na ovom mjestu treba posebno naglasiti da je Đilas borbu protiv pete kolone potpuno jasno i otvoreno stavljao u kontekst revolucionarne borbe, ne odričući pritom čak ni pozitivne namjere protivnika okrenute nacionalnom oslobođenju. Ono što je bila najvažnija prepreka saradnji sa njima predstavljala je njihova politika očuvanja starog poretka. Tako Đilas u pismu podvlači: "Jednom riječju: ovi elementi bi istina željeli nacionalno oslobođenje, ali takvo koje bi im za navijek garantovalo stare privilegije. Jednom riječju, ovi elementi su protiv narodne antifašističke revolucije, protiv revolucionarnog zatalasavanja masa, protiv mjera koje bi na nedvosmisleni način zagarantovale narodu tekovine dosadašnje borbe i buduće revolucije." Navedeni dokumenti vrlo jasno pokazuju Đilasov revolucionarno-politički profil djelovanja u prvim mjesecima oružanog ustanka i u periodu kada je imao mogućnost da relativno autonomno odlučuje na jednom području, kao nesumnjivo najviši partijski autoritet.
Pomenuti Đilasovi stavovi neke od autora navode na povezivanje njegovog imena sa začetkom radikalnih revolucionarnih mjera, poznatijih kao "lijeva skretanja". Tako iz navedene faktografije Dragutin Leković kategorički zaključuje da "Đilasovi stavovi pouzdano dokazuju da je on faktički bio prvi ideolog lijevog skretanja sa platforme NOB u Crnoj Gori i prethodnik toga skretanja u cijelom oslobodilačkom pokretu naroda Jugoslavije". Leković u potkrepljivanju svojih zaključaka navodi tri elementa "lijevih skretanja" koje nalazi u Đilasovim stavovima iz ovog perioda, a to su: definisanje oružane borbe kao revolucije, stav da se ulazi u drugu etapu borbe i obilježavanje glavnih i trajnih neprijatelja u svojim redovima – pete kolone, koji postaju važniji od okupatora. Takođe, po Lekoviću, Đilasova "lijeva skretanja", kao primjer oblika revolucionarnih stremljenja, predstavljaju prvi zabilježeni slučaj te vrste u NOB-u: "U to vrijeme – avgust 1941 – pomenuta tri elementa lijevog skretanja bila su potpuno nepoznata – njih nigdje nema ni u partijskim dokumentima, niti u međunarodnoj komunikaciji, niti u dokumentima koji se odnose na operativno djelovanje komandnog kadra NOB-a", smatra Leković i dodaje da smo sa Đilasom 1941. "na samom izvoru lijevih skretanja u Crnoj Gori".
Po pitanju revolucionarnog ekstremizma, "lijevih skretanja", u dokumentima iz ovog perioda vidi se Đilasova inicijativa u pravcu razračunavanja sa unutrašnjim neprijateljima, protivnicima revolucije i pristašama starog sistema. Međutim, uočljiva su i Đilasova jasna upozorenja na opasnost od različitih oblika ekstremizama kao kompromitujuće prakse pokreta.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
