Predlog Džona Longvortova za kolektivni protest konzula kod kneza, odbio je ruski konzul. Međutim, donijeta je odluka da se od kneza zatraži da iz službe otpusti pisca članka "Uoči Cvijeti". Italijanski konzul Meroni je određen da odnese knezu ovaj zahtjev. Knez se pravdao da nije znao za članak, nego "da je to delo jednoga mladoga, preteranoga patriote." Isticao je da se danas u Srbiji "činovniku ne može oduzeti služba bez suda." Konzuli su morali da pristanu na ova objašnjenja. U cilju smirivanja situacije, knez je donio odluku da Milana Đ. Milićevića iz svoje kancelarije premjesti na novo mjesto, u Upravu Prosvjete. Kako je istakao Milićeviću, tu odluku donio je u cilju razoružavanja daljih turskih akcija, a po savjetu konzula prijateljskih država. "Tim ne gubite ništa ni u plati, ni u položaju", isticao je knez i nastavio da je želio da "to čujete iz mojih usta, da ne bi pomislili da je kakva nemilost, ili zamerka tome uzrok."

Knez i vlada su, pored problema sa štampom, pokušavali da riješe još jedan kamen spoticanja u odnosima sa Portom – pitanje izbjeglica. Koliko god da se Garašanin pravdao da srpska vlada ne može da spriječi prelazak izbjeglica, navodeći kao osnovni razlog njihov težak položaj, Porta nije popuštala. Uredbom o naseljavanju izbjeglica iz Turske, od 17. aprila 1861. godine, srpska vlada je pokušala da Garašaninovoj misiji ukloni važnu prepreku. Pokazalo se da ni taj ustupak nije bio dovoljan da odobrovolji Portu.

Nakon dolaska u Carigrad, Garašanin je posjetio turske velikodostojnike i ambasadore velikih sila, koje je upoznao sa sadržinom memoara iz Beograda. Ton kojim je pisan memoar bio je vrlo umjeren. Istican je zajednički interes Porte i Kneževine Srbije da se što prije uredi pitanje muslimana koji žive van tvrđava, te da se to pitanje riješi između Carigrada i Beograda, bez stranog miješanja. Srbija se pozivala na prava koja je dobila Hatišerifom iz 1830. godine i na brojne sukobe između Srba i muslimana, izazvane različitim jurisdikcijama. Predložena su dva moguća rješenja: jedno je bilo da se muslimani van tvrđava isele iz Srbije, uz napomenu da bi knez bio spreman da prihvati sve Portine zahtjeve u tom pogledu, a drugo, da muslimani van tvrđava pređu pod srpsku jurisdikciju. Razgovori u Carigradu odmah su pošli drugim tokom, ka Hatišerifu iz 1833. godine.

Druga vladavina kneza Mihaila Obrenovića - Srbija u vrtlogu evropske politike (9): Odlazak Garašanina u Carigrad

Garašanin je tada, da bi odbranio srpska prava, pošao od odredaba Akermanske konvencije iz 1826. godine, gdje je jasno naznačeno da deputati moraju dati glas o svemu što bi se zaključilo za Srbiju. Kako je Hatišerif iz 1833. donijet bez učešća srpskih deputata, Garašanin je navodio da je on protivpravan međunarodnim ugovorima, pa nije ni garantovan Pariskim mirom 1856. godine. I sam srpski opunomoćenik bio je svjestan da su ovi argumenti vrlo slabi, ali da je i to bolje nego da se od Porte traži da popusti. Za obezbjeđivanje diplomatske podrške, Garašanin je najprije krenuo od konzula Austrije i Velike Britanije, za koje je znao da predvode najtvrđu struju prema srpskim zahtjevima. Slabost argumenata vidjela se već u Garašaninovom razgovoru sa austrijskim ambasadorom Prokešom. Pošto je Hatišerif iz 1833. godine bio najprije saopšten Rusiji, Prokeš je Garašaninu napomenuo da se sada obrati Rusiji, zato što je ona tako htjela, jer Porta ne smije izmijeniti ništa što je sa drugom silom zaključila. Austrija je na ovaj način isticala posebno osjetljivo pitanje srpsko-ruskih odnosa, znajući da ruski uticaj u Carigradu nije isti kao prije trideset godina, te da Rusija sama po ovom pitanju ne može ništa učiniti. Ističući da Prokeš "bolje brani Turke no i sami Turci" i Bulverovo mišljenje da se sporna pitanja mogu riješiti tek onda kada "Beograd prestane biti ognjište protivu Turske i Austrije", Garašanin je izlaz vidio u pomoći ruskog i francuskog konzula. Lobanov-Rostovski je bio nemoćan. I sam je bio svjestan da je ruski uticaj u Carigradu spao na najniži nivo.

PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ

(KRAJ)