Aleksandar Gorčakov je obavijestio kneza Mihaila o razgovoru sa Jovanom Marinovićem, istakavši podršku cara interesima srpskog naroda i pitanjima koja je Marinović pokrenuo. Posebno je knezu preporučio saradnju sa ruskim konzulom u Beogradu, navodeći da je Vlangali iskreni prijatelj Srbije i da će pružiti svu moguću pomoć.

Sredinom januara 1861. godine, Marinović je stigao u Pariz. U memorandumu koji je predao Eduaru Tuvnelu, francuskom ministru inostranih poslova, izneseni su predlozi o rješavanju spornih pitanja sa Turskom: uspostavljanje srpske jurisdikcije nad muslimanima nastanjenim van gradova, ukoliko se oni prethodno ne isele; promjena nepraktičnog i zastarjelog ustava i davanje utočišta izbjeglicama iz pograničnih krajeva Turske.

Tuvnel je obećao podršku Francuske u vezi sa pitanjem jurisdikcije nad muslimanima kada se to pitanje pokrene na Porti, ali se nije složio sa iseljavanjem muslimana. Tuvnel je sugerisao Marinoviću da "knjaz otide u Carigrad, neka tamo govori sa velikašima Porte o predmetima, koje želi reglisati, i neka posle sebe ostavi u Carigradu kakvog sposobnog čoveka za rukovođenje njegovi poslova." Francuski savjeti u pogledu promjene ustava bili su slični ruskim – zaobilaženje forme promjene ustava koje ne bi izazvalo strano miješanje. U pogledu prihvatanja izbjeglica iz Turske, Tuvnel je bio mišljenja da je to pravo Srbije i da joj se ono u načelu ne može osporavati. U Beogradu su očekivali mnogo veću podršku Francuske, pa ne čudi mišljenje pojedinih članova srpske vlade da je ova sila bila više na strani Turske.

Nakon susreta Marinovića i engleskog ambasadora u Parizu otkazana je planirana posjeta Londonu. U Srbiji su očekivali da će nakon podrške Engleske vladi Sardinije i oslobodilački pokret na Balkanu moći da očekuje oslonac u Londonu. Međutim, lord Džon Rasel, predsjednik vlade, nije bio voljan da odobri na Balkanu ono što je pohvalio u Italiji, kada je otvoreno stao na stranu Sardinije u koracima ka italijanskom ujedinjenju.

Druga vladavina kneza Mihaila Obrenovića - Srbija u vrtlogu evropske politike (7):Traženje ruske pomoći za izmjenu ustava

Engleska vlada je odbijala svako pitanje koje bi na bilo koji način moglo da dovede do jačanja autonomije Srbije. U srpskim težnjama ka nezavisnosti vidjeli su jačanje ruske dominacije na Balkanu. Englezi su išli toliko daleko da su čak uskraćivali sitnije protokolarne formalnosti. Tako su se ruski, francuski i austrijski vladar obratili knezu Mihailu ličnim pismom nakon stupanja na presto, dok je britanska vlada uputila "suvo i uštogljeno" pismo preko ministarstva spoljnih poslova. Nijesu bile rijetke ni situacije da Longvort, engleski konzul u Beogradu, ističe da nema nikakve razlike između Kneževine Srbije i drugih turskih pašaluka. "Teško će se moći utvrditi, ko je pravi sultanov predstavnik u Beogradu, Huršid-paša [tadašnji beogradski muhafiz] ili g. Longvort", pisao je francuski konzul.

Marinović se u Beograd vratio 24. marta 1861. godine i po svjedočenjima savremenika knez se "radovao glasovima koje mu je doneo". Podrška Rusije, djelimično i Francuske, dali su knezu vjetar u leđa da krene sa rješavanjem ključnih pitanja, od kojih je najvažnije bilo izmjena Turskog ustava. Knez je bio svjestan da najveću pomoć Srbiji nudi Rusija, što će knez u narednim godinama vješto iskoristiti, i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu.

Pitanje promjene ustava trebalo je ostaviti otvorenim do saziva narodne skupštine, dok je pitanje iseljavanja Turaka trebalo pokrenuti odmah. Odnosi Kneževine i sizerena dodatno su narušeni početkom februara 1861. godine, i to od strane Porte. U novinama Journal de Constantinople od 25. januara iznesena je tvrdnja da je Porta zbog interesa naroda priznala nasljedstvo prestola knezu Mihailu, ali da su narodna prava i povlastice ugroženi apsolutističkim mjerama.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)