Piše: Dr Bojan Simić

Knjigu poznatog srpskog istoričara dr Bojana Simića "Jugoslavija i Argentina 1946-1955", već smo jednom koristili na ovom mjestu. Ovog puta iz nje ćemo našim čitaocima, sa određenim skraćenjima, prenijeti poglavalje "Jugoslovenska emigracija u Agrentini nakon Drugog svjetskog rata". Knjigu je 2021. godine objavio Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda, a koristimo je uz odobrenje ove cijenjene institucije i njenog autora, koji je njome čitaocima podario, kako je to zapisao jedan od tri njena recenzenta dr Slobodan Selinić, "prvi cjelovit rad o vezama i saradnji Jugoslavije i Argentine u ovom periodu".

Dr Bojan Simić je rođen 1977. godine u Beogradu, gdje je 2002. kao prvi u generaciji diplomirao na Katedri za istoriju Jugoslavije Filozofskog fakulteta, na kome je magistrirao, 2006. Doktorirao je u Italiji 2011. na Scuola Normale Superiore di Pisa, a kao naučni savjetnik zaposlen je na Institutu za noviju istoriju Srbije u Beogradu. Pored pet monografija, autor je i preko četrdeset naučnih članaka u domaćim i stranim časopisima i zbornicima radova. Urednik je biblioteke "Studije i monografije" Instituta za noviju istoriju Srbije iz Beograda.

                                                                                                      ***

Nema podataka koji bi se mogli smatrati za potpuno vjerodostojne o broja iseljenika iz Jugoslavije, a posebno iz Srbije, na južnoameričkom kontinentu početkom 20. vijeka. Analizirajući više različitih procjena, istoričar Ljubomir Antić je konstatovao kako bi se trebalo zadovoljiti podatkom da se do Prvog svjetskog rata taj raspon kretao od 25.000 do 50.000 ljudi sa područja koja su 1918. ušla u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju. Generalno, možemo zaključiti da se sa tih prostora masovnije useljavalo tek poslije 1919. godine. Argentina je bila država sa najviše emigranata porijeklom iz Jugoslavije u Južnoj Americi. Njih je bilo više nego u svim ostalim državama Južne Amerike zajedno, više od četiri puta nego u drugoplasiranom Čileu. Emigracija poslije Prvog svjetskog rata može se označiti kao klasična ekonomska migracija. Za talas koji je pristigao nakon Drugog svjetskog rata to dobrim dijelom nije bio slučaj. Riječ je o velikom broju pripadnika prije svega ustaške emigracije i manjim dijelom o pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini i drugih pokreta koji su iz rata izašli kao poraženi.

U pismu koje je sredinom 1946. poslao Ministarstvu inostranih poslova FNRJ, stari iseljenik Mate Bojanić govorio je o oko 80.000 jugoslovenskih iseljenika. On piše da su to prije svega Dalmatinci, dok je Srba bilo malo. General Ljubo Ilić, šef diplomatske misije FNRJ koja je tokom 1946. boravila na južnoameričkom kontinentu, procijenio je da se radi o 75.000 do 100.000 ljudi. Njegov zaključak bio je da je za tačan proračun broja jugoslovenskih emigranata neophodan "vrlo veliki rad i mnogobrojno osoblje". Tvrdnju o nedostatku bilo kakvih pouzdanih informacija iznio je i socijalni ataše poslanstva FNRJ Dalibor Soldatić. On je u izvještaju iz 1947. zabilježio: "Ne postoje nigdje nikakvi podaci i da sav posao na polju statistike moramo početi ispočetka, kao da naše pretstavništvo u ovoj zemlji nikada nije ni postojalo".

Po podacima do kojih je jugoslovensko poslanstvo u Argentini došlo krajem četrdesetih godina procjenjivano je da ima između 60.000 i 80.000 jugoslovenskih iseljenika. Službenici Poslanstva su kritikovali podatke iz iseljeničke štampe koji su govorili o većoj cifri, jer su, navodi se, oni računali "i treću generaciju naših iseljenika, koja se potpuno odnarodila". Emigracija porijeklom iz Srbije nalazila se uglavnom u Buenos Ajresu i okolini, dok je u sjevernoj provinciji Čako bila velika kolonija iz Crne Gore, čiji su se pripadnici bavili proizvodnjom pamuka bilo kao posjednici ili najamni radnici (chacareros). Ta kolonija bila je poznata i po nazivu Montenegrina.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)