Putovanje knjaza Dolgorukova u unutrašnjost zemlje, u društvu knjaza Nikole je bilo stalna ovacija upućena carskom predstavniku, koji je, sipajući zlato kapom i šakom, na svom prolazu, vršio duplu fascinaciju na siromašni, ne manje oduševljeni narod, narod titulom i bogatstvom. Klicano ime Aleksandra i ponavljano odjecima Crne Gore je bilo jedna vrsta moralnog stava crnogorske zemlje i uzvici "živio", hiljadu puta ponavljani svakog dana, bili su zakletve na zakleto prijateljstvo i odanost uzvišenom vođi svih Slovena.
Ali, ne prepuštajući se blijesku ovih dokaza i zavaravanja o stvarnoj vrijednosti jednog naroda koga je vidio prvi put, knjaz Dolgorukov je vidio, sigurnim pogledom, sve njegove slabe i loše strane i razumio svu taštinu njegovog karaktera. Lijenost Crnogoraca, njihovo apsolutno neznanje nijedne vještine, učinili su u njegovoj duši mučni otpor njihovoj hrabrosti i njihovom patriotizmu i opisujući ljude iz Crne Gore jednom riječju, mogao je s istinom da kaže: "To su hrabri ratnici, ali su lijeni".
Dirnut bogatstvom Bjelopavlića i predviđajući svu korist koju bi Knjaževina mogla da izvuče iz tla pogodnog za sve kulture, knjaz Dolgorukov obeća da će zainteresovati, za tako važno pitanje za zemlju, neke bogate ličnosti Rusije; ali, od tog vremena, stvari su ostale na mjestu gdje su i prije bile i, uostalom, pored ozbiljnog interesa koji bi se odnosio na potpuno krčenje i navodnjavanje ovog lijepog dijela Crne Gore, radi izdržavanja cijelog naroda, Crnogorci se malo brinu o pretvaranju strateških prepreka u korisne površine koje se uzdižu na svakom koraku bogate ravnice zalivene rijekom Zetom.
Darovima koje je carev izaslasnik pružao za vrijeme svog boravka u Crnoj Gori, pridružila su se mnoga odličja data crnogorskim vođama, odlikovanja na kojima oni više zavide nego na svaki drugi znak velike carske darežljivosti. [...]
Jedna engleska putnica, posjećujući Crnu Goru 1863, ovako je naslikala spoljašnost knjaza Nikole onda skoro na početku njegove vladavine: "On je vanredno zgodan čovjek, izgleda stariji nego što jeste, vrlo visok i dobro građen".
U razmaku od 12 godina, taj ugodni portret je još savršeno tačan i može se reći, bez pretjerivanja, da je vođa Crnogoraca, uz sve prihvatanje riječi, lijep čovjek koji, još i danas izgleda malo stariji nego što je ustvari, vrlo visok i dobro građen. Jedna dosta jaka korpulencija mu je možda uzela dio njegovih ličnih prednosti u pogledu elegancije; ali, s druge strane, malo masivni izgled, jaka muskulatura, koje su, u očima gorštaka, ozbiljne osobine u fizičkoj ljepoti, Nikola I može da u svojoj zemlji važi za savršen tip u odnosu na spoljne osobine. On ima gustu kosu i vrlo crnu bradu. Ima velike zaliske koje skoro jedini ima u Knjaževini a gusti brkovi daju njegovoj fizionomiji dupli pečat finoće i energije, dok njegovo garavo, pokretno, žarko i magnetsko oko, po riječima nekih osoba, osvjetljava lice kao svjetlećim snopovima i izgleda da prenosi misao u dno duše sagovornika. Ima nisko čelo preplavljeno kosom, guste obrve, pravilan nos, prijatna i lako nasmijana usta, vrlo lijepe zube, atletski vrat, široke grudi i dugačak i savitljiv trup, snažne udove, onakve ruke kakve ima čovjek vješt za snažne pokrete, široka i snažna stopala pravog Crnogorca. Njegov glas, zvonak i dosta prijatan u običnim razgovorima, dobija oštre i grlene akcente kad govori narodu. Njegov pokret ruke je lak, širok, slikovit, njegovo držanje malo teatralno, iz navike da se svakog dana nalazi na čelu povorke pune preponiznih ljudi.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
