Živković?! To nam je ime bilo poznato. Negdje smo ga ranije već čuli. Poslije kratkog razgovora ispostavi se da je to bivši komandir petorice Hrvata, naših drugova, koji su poslije zatvora, zbog pokušanog bježanja, bili odvojeni od nas i zatvoreni u Bardovcima, kraj Skoplja, u napuštenom dvorcu nekog bogatog Arnauta.
Po njihovoj priči, naš novi komandir bio je čovjek kakvog smo mi već dugo željeli. Artiljerijski major, u vrijeme Obrenovića poslat je na usavršavanje u austrijskoj vojsci, oženio se ćerkom nekog austrijskog generala, dugo je kod nas živio, govori njemački, dobro poznaje sve evropske običaje, fini je, uglađen, oficir od glave do pete itd., itd… Nijednu riječ nijesu mogli reći kojom bi mu bilo šta prebacili.
Gospodin major je bio nešto onižeg rasta, ali čvrste građe, tamne puti, podrezanih brkova i malo isturene gornje usne. Teško je održavao ravnotežu, jer je nekad negdje oštetio kičmu. Prvi njegov nastup bio je vrlo naprasit, ali nama je išao u prilog i ispao nam je zbog toga simpatičan. Prvi put doživjesmo da je srpski oficir rekao za nas dobru riječ, a to je već bilo dovoljno da nas osvoji na prvom koraku. […]
Poslije dugog jada najzad ugledasmo prištinske svetiljke, koje su pokrivale vrlo prostran obronak duguljastog brijega i lagano su se spuštale u dolinu kao svijetao, izvezen tepih. Prizor je bio skoro čaroban. Tu sjedosmo da se odmorimo i pripremimo za ulazak u grad. […]
I put od onog mjesta odakle smo ugledali Prištinu, pa do grada otegao se kao vječnost. Ne znam kuda smo to išli, ali sigurno prođe cio sat prije nego što smo stupili na kaldrmu. Ta nesrećna, prokleta kaldrma… Kad god si stao na nju, učinilo ti se da si stao pravo na eksere, koji prodiru do kosti.
Trojici-četvorici pošlo je za rukom da kupe somun, iako je bilo strogo zabranjeno da se izlazi iz reda. Srpski vojnik je bio dotučen kao i mi, i još ga je iznad svega mučilo uvjerenje da mu je u rodnom selu već odavno neprijatelj, da mnogo toga nije vidio što bi po svojoj dužnosti i ljudskom instinktu morao vidjeti. Tu, negdje, na početku grada, dočeka nas u velikom "landaueru" major Živković s našim pukovnikom.
– Geduld, meine Herren! Noch nur Paar Schritte! Brzo ćemo na mjesto određeno za konak! – ponavljao je gospodin Živković iz sveg glasa, da ga svi čujemo – Dobar krov, dosta slame, u gradu ima svašta za kupovinu. Nur Geduld. Naredniče Dimitrije, oca ti tvoga, kako ti straža ide?!
Sigurno nije mogao dugo da izdrži a da ne psuje, pa je vjerovatno samo zbog toga i viknuo na narednika. Poslije toga uze kod sebe u kola neku gospodu, koja su se najviše žalila – a među kojima nije bio naš Marko – pa nestade. Kola su čegrtala po kaldrmi a meni se činilo da će se razletjeti na hiljadu strana i kola i gospoda u njima. Sveopštu pažnju privuče na sebe velika džamija i odmah iza nje divna kuća u arapskom stilu.
Prošli smo s kraja na kraj mjesta, kao Italijan kad pokazuje mečku na lancu. Poslije nekih četiri stotine koraka srećno stigosmo u topovsku štalu, naše gospodsko konačište. Već je bilo oko devet sati. Slame je bilo dosta, pa smo pali na nju kao mrtvi i poslije kratkog odmora svukli smo se i zaspali.
Neka gospoda su pričala da se tokom noći čula jaka artiljerijska vatra i da je bijesnilo nevrijeme. Ja nijesam ništa čuo i – da nijesam vidio silnu vlagu oko sebe – ne bih ni vjerovao da je krov propuštao vodu na sve četiri strane. I tu sam bio srećan: iznad mene nije prokišnjavalo. […]
U subotu, 30. oktobra, sve do podne padala je kiša. U deset sati prije podne dođe do nas major Živković. Prvo se s najstarijima rukovao i veoma ljubazno razgovarao, pitajući gospodina pukovnika carsko-kraljevske austrougarske vojske kako je spavao na slami u – konjušnici. Naravno, on to nije baš tako naglasio.
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
