Pored navedenih profesora, kada je riječ o Ristićevom boravku u Berlinu, nezaobilazno je ime Leopolda fon Rankea. Srpskim studentima je Ranke bio poznat kao pisac "Srpske revolucije", pa se pretpostavlja da je uživao izuzetno poštovanje zbog promocije borbe srpskog naroda za oslobođenje kroz svoje djelo. Međutim, interesantno je da nema mnogo podataka da su srpski studenti nešto posebno hrlili ka njemu, ili da su bili oduševljeni time da on predaje na univerzitetu koji pohađaju. Iako je kasnije Ristić sa ponosom isticao da je Rankeov učenik, kako je još Ljubinka Trgovčević utvrdila, on nije bio prijavljen kao slušalac na njegovim predavanjima. Ovaj podatak malo i čudi jer je, za razliku od ostalih srpskih pitomaca, Ristić otišao u inostranstvo da se školuje za istoričara. To Ristića ipak nije sprečavalo da neobavezno posjećuje Rankeova predavanja, te je, prema sopstvenim riječima, kod njega slušao istoriju srednjeg vijeka. Ristić je mnogo kasnije pisao da, iako je poznati njemački istoričar ostavio "moćan utisak" na njega, da ipak nije bio pretjerano rječit, da na predavanjima nije privlačio "spoljašnjim sjajem", te da je slušaocima bilo izuzetno teško da prate svaku njegovu riječ.
Slobodan Jovanović je isticao uticaj koji je Ranke imao na formiranje Ristića kao istoričara. Svakako da ga je bilo, ali ne treba gubiti iz vida to da je Ristić u Hajdelbergu bio đak one škole, predvođene Fridrihom Šloserom, koja se oštro suprotstavljala Rankeovom viđenju istorije. Naime, Šloser i Gervinus su Rankeovo pisanje nazivali pukim prepisivanjem i recitovanjem, te da njegova djela nemaju moralno-pedagošku dimenziju koja treba da utiče na sadašnjost i budućnost, na čemu su oni posebno insistirali. I Ristić je te 1852. godine smatrao da istorija predstavlja "bezdušni niz događaja", ako se njima oduzme smisao koji im daje filozofija. Djeluje da je u prvom trenutku Ristić nastupio kao pristalica one istoriografske škole koju je kasnije sam nazvao idealističkom, a ne racionalne u koju je svrstavao Rankea. Interesantno je i Ristićevo viđenje njemačke istoriografije u tom trenutku. Smatrao je da je istorijska literatura razvijena samo na polju "istorijskog ispitivanja" dok je na polju "predstavljanja istorije" ona daleko nazadnija od istoriografija drugih naroda Zapadne Evrope. Razlog tome Ristić vidi u "ladnom temperamentu" Njemaca.
Ristić nakon pisanja "Kratke karakteristike" nije odustajao od svoje namjere da putem spisateljstva, na njemačkom jeziku, radi na promociji Srbije u inostranstvu. Odlučio je da o karakteru naroda piše analizirajući srpsku književnost, jer je na taj način želio da pokaže da Srbija ima više samostalnosti "no što se misli", te da se njen "duševni hod" počeo oslobađati tuđinskog uticaja. Prema Ristićevim shvatanjima, književnost, kao odraz kulturnog razvoja, korespondira sa borbom za slobodu. Na ideju da napiše istoriju srpske književnosti Ristić je došao na samom početku 1851. godine što je i saopštio Eduardu Retu.
Za razliku od euforičnog tona kojim je pisao "Kratku karakteristiku moralnog i duhovnog stanja Srbije", Jovan Ristić je "Noviju književnost" napisao mnogo ozbiljnije, u znatno smirenijem tonu, te samo djelo ima i znatno veću naučnu vrijednost. On više ne piše o Evropi koja propada ili pionirskoj ulozi Srbije u njenom preporodu, već želi da naglasi da Srbija nije neprosvijećena u onoj mjeri koliko se misli, te da korača naprijed u svom razvoju. "Novija književnost" u Srba izazvala je i znatno veće interesovanje. "Srpske novine" pozdravile su "od sveg srca" nastanak ovog djela čije je pisanje diktirala "čista ljubav k narodu srpskom i njegovom napretku".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
