Kada je Hegelu oštroumni student prigovorio da njegova filozofija jeste značajna i interesantna, ali da se ne slaže sa činjenicama, on je glasno odgovorio: "Utoliko gore po činjenice!" To nije bilo toliko drsko koliko je skrenulo pažnju na okolnosti da je stvarnost mnogo složenija od činjenica kako je one prikazuju, i da je neophodno da se ljudi malo uzdignu iznad činjenica, a danas bismo dodali i iznad statistike. Nije važno samo kakve su činjenice, već one zavise od mnjenja i od interpretacije. Bez interpretacije ne mogu da se saznaju činjenice, a interpretacija zavisi od stajališne tačke interpretatora – moralne, ideološke i političke. Svako ko tumači i interpretira, a naročito onaj ko piše istoriju, između ostalog i preuređuje činjenice. O ovome svjedoči jedna priča iz dvadesetih godina XX vijeka. Žorž Klemenso, francuski predsjednik vlade u vrijeme Prvog svjetskog rata, neposredno pred svoju smrt bio je upleten u raspravu s predstavnikom Vajmarske Republike o pitanju krivice za otpočinjanje Prvog svjetskog rata: "Klemensou je bilo postavljeno pitanje: Šta će, prema vašem mišljenju, budući istoričari misliti o ovom neugodnom i spornom pitanju‘ On je odgovorio: "To ne znam. Ali pouzdano znam da niko neće reći da je Belgija napala Njemačku." Ovdje se suočavamo sa brutalno elementarnim podatkom ove vrste, čiju neuništivost uzimaju kao datu čak i najekstremniji i najrafinisaniji poklonici istoricizma. Na drugom mjestu piše: "Istoriju uvijek iznova drukčije pišu kako bi prošlost prilagodili `političkoj liniji` trenutka." Lijepo primjećuje Đuro Šušnjić, "Čitava prošlost živi zapravo kao svijest o prošlosti", i dodaje, "oni koji drže moć ne kontrolišu samo sadašnjost već i prošlost". Mediji se, između ostalog, koriste u službi kontrole nad prošlošću. Riječ je o kontroli tema, diskursa i narativa. Na Balkanu, na primjer, ne može budućnost biti izvjesna sve dok je prošlost neizvjesna. Ovdje se bije bitka za prošlost a ne za budućnost. (Vidi kod Džordža Orvela "1984" o borbi za prošlost.)

Vizual za Orlovićevu knjigu koja je objavljena u junu ove godine

-FOTO: CLIO

Treća istina danas mora da nadvisi dezinformisanje. Nije lako da istina prevlada mnjenje gomile koje je zatrovano primjenom sve savremenijih tehnoloških sredstava, mehanizama i instrumenata, kao i praktikovanjem raznih manipulativnih vještina. Istina bi trebalo da je nepobitna, samim tim je i suprotna mnjenju. U tom smislu, po Hani Arent, "istina ima despotski karakter". Ovo je naročito istaknuto iz perspektive politike. Alarm zabrinutosti uključen je uvijek kada političari tvrde da imaju povlašćen pristup politici ili im se pak učini da imaju "monopol na istinu". Politički život konstituiše debata, a kvalitet javnog mnjenja kao i moći suđenja i rasuđivanja zavisi i od stepena nepristrasnosti. Filozofska ili racionalna istina, koja "prosvjećuje ljudski razum", ima problem sa činjeničnom istinom koja "mora da obavijesti mnjenje", jer im je teško da prevladaju mnjenje gomile i stoga djeluju nemoćno. Ali tako se proboj novih saznanja i otkrića dešavao tokom istorije, kao što je neka alternativa postajala glavnom toku mišljenja.

INTELEKTUALCI: ISTRAŽIVANjE I SAOPŠTAVANjE ISTINE

Novinarski i profesorski pozivi su intelektualni i istraživački pozivi, pozivi sumnje kojima se političari i njihova "istina" dovode u pitanje. Javni intelektualac, koji u širem smislu obuhvata i novinare i ljude iz akademske zajednice, onaj je ko traga za istinom i ko je uvijek vjeran istini. Univerziteti su obično "utočišta istine" iz kojih povremeno dolaze istine koje nisu dobrodošle. Kako piše Hana Arent: "Glavni egzistencijalni oblik kazivanja istine je samoća filozofa, usamljenost naučnika i umjetnika, nepristrasnost istoričara i sudije i nezavisnost pronalazača činjenice, svjedoka i izvještača." Uz istinoljublje, važna je i sposobnost rasuđivanja (čitanja između redova). Intelektualac ne polazi od političke ambicije već od intelektualne radoznalosti i od posvećenosti osnovnim principima svoga poziva. Istina je među prvima od njih. U kalkulisanju sa istinom, nerijetko se dešava da se dugo građena reputacija veoma brzo uruši. Javni intelektualci su posvećeni slobodi i vjerni istini. Kada je riječ o prvoj ideji, život u ljudskoj zajednici isprepleten je slobodom i njenom suproštnošću – ropstvom, prinudom, prisilom i represijom. Zato je češći izbor intelektualaca nepristajanje i nepripadanje.

NASTAVIĆE SE

www.clio.rs