Bilo kakvo opoziciono djelovanje trebalo je ugušiti prije zvaničnog ukaza o sazivanju Skupštine. Knez je smatrao da je rješavanje važnih državnih pitanja iznad svake ličnosti i bilo koje "partaje", pokazujući spremnost da sve kritike primi na svoja pleća.
Nakon razjašnjenja, Jovan Marinović je stao na kneževu stranu, dok je ministar Jevrem Grujić smijenjen. Složenu političku situaciju podgrijao je i dolazak Svetozara Miletića, tadašnjeg gradonačelnika Novog Sada u Beograd početkom jula 1861. godine. On je najprije sa grupom omladinaca u hotelu "Kasina" održao zapaljiv govor o oslobođenju srpskog naroda i ulozi koju je Srbija trebalo da ima, a "posle nekoliko čaša vina, razgovor je došao na mesnu administraciju i politiku." Kritikovana je nesposobnost ministara u srpskoj vladi, uz posebno izdvajanje Nikole Hristića, ministra unutrašnjih djela. "Nemam kad da vam pišem kakvu bruku i pokor učini ovde Miletić iz N. Sada. Prešo je jedno veče pa celu noć po kafanama proveo, napijući u zdravlje Grujića [Jevrema]… a vikajući na N. Hristića", pisao je kneževski predstavnik Filip Hristić. Miletić je sjutradan primljen u audijenciju kod kneza, ali uprkos zajedničkim idejama, u tom trenutku nije bilo zajedničkog jezika. Miletićeve ideje o oslobođenju srpskog naroda godile su knezu, ali je za to bilo potrebno vrijeme. Sa druge strane, Miletićevi napadi na kneževe ministre doveli su do toga da je zamoljen da napusti Beograd. Ministar Nikola Hristić je jedva dočekao ovakav razvoj događaja, pa je izdao naređenje žandarmima da odmah pronađu "nepoželjenog gosta". Kako se o ovome brzo pročulo po beogradskoj varoši, Miletić se u velikoj žurbi prebacio u Zemun da je zaboravio i pasoš. "[…] S lumpovima se ne može drugojačije postupiti no štap u ruku pa upravo na čamac… Mera stroga, ali shodna besnilu jednog demagoga", isticao je Filip Hristić.
Ukaz o sazivanju Preobraženske skupštine u Kragujevcu, objavljen je 31. jula 1861. godine. Period od ove objave do zasijedanja Skupštine, 18. avgusta, iskorišćen je za konačno utanačavanje zakonskih predloga koje je trebalo usvojiti. Knez se još uvijek kolebao da li da pred Skupštinu izađe sa gotovim projektom Ustava ili sa pojedinim zakonima, kojima bi se izmijenio Hatišerif iz 1838. godine. Nekoliko dana pred knežev odlazak u Kragujevac, u dvoru u Topčideru, održana je sjednica kojoj su prisustvovali knez, članovi Vlade, pojedini savjetnici i ruski konzul. Iz depeša Aleksandar G. Vlangalija saznajemo da je knez zaista bio spreman da pred Skupštinu iznese predlog novog Ustava. Poređenjem jednog priloga Vlangalija E. P. Kovaljevskom, pod nazivom "Observations sue le projet du nouveau Règlement Organique de la Serbie" i ustavnih nacrta jasno je da je riječ o ustavnom nacrtu koji je u novembru uradio Đorđe Stojaković. Vlangali je knezu i vladi posebno skrenuo pažnju na nekoliko članova. Prvi se ticao kneževog prava da predstavlja Kneževinu prema Porti i drugim državama, te samostalno zaključuje sporazume sa stranim silama. Drugi, da se svi stranci sa prebivalištem u Srbiji i njihova imovina stave pod srpsku jurisdikciju, koja se može ograničiti zakonom ili sporazumima. Ruski konzul je jasno iznio da, uprkos tome što je Kneževina Srbija autonomna u okviru Osmanskog carstva, ne može da prisvaja ova ovlašćenja nezavisnih država, jer bi to izazvalo diplomatski skandal u Carigradu i kod ostalih garantnih sila. Konačno, Vlangali je istakao mišljenje da se pred Skupštinu nikako ne iznosi usvajanje novog Ustava, već da se, prema ranijim uputstvima iz Petrograda, iznesu zakoni kojima bi se suštinski, ali ne i formalno mijenjao Hatišerif iz 1838. godine. Tada je i konačno donijeta odluka da se pred Skupštinu iznesu Zakoni o formiranju narodne vojske, o Narodnoj skupštini, o Državnim savjetu i o porezu po imućstvu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
