
Kada je u februaru 1922. sudski proces protiv komunista optuženih za atentat na regenta Aleksandra i Milorada Draškovića priveden kraju, oglasili su se u javnosti srpski republikanci, iz čijih redova je Dragiša Vasić bio jedan od advokata optuženih. Republikanci su u prvom redu osudili nehumano postupanje (batinanje, ranjavanje, premlaćivanje, "sušenje živih ljudi u odžaku") sa optuženim komunistima tokom istražnog postupka. Optužbe o torturi su svaki dan branioci "bacali u lice" tužiocima, zbog čega su se republikanci pitali u čemu je bio smisao patriotizma javnosti u takvim okolnostima. Podsjetili su da je slično urađeno i sa članovima Crne ruke u vrijeme Solunskog procesa, kada su tužioci oficire proglasili za izdajnike i "njemačke agente", i istovremeno od njih tražili da ne protestuju u ime patriotizma. "Patriotskije" je, međutim, bilo da "te zločine" vlasti nijesu vršile, da su spriječile da tortura postane "osveštano" pravilo jugoslovenske države, u kojoj nije bilo odgovornosti "za moćne", niti su ijedan "visoki maroder i lopov, pravi izdajnik i izrod" otišli "za kolac". Republikanci su se posebno zgražavali na izjave ministra pravde u kojima je preporučivao batine kao jedino pedagoško sredstvo za maloljetnike, tvrdeći pred "zaprepašćenim profesorima" Beogradskog univerziteta jednom prilikom da je "batina iz raja izašla". U pitanju je bila plemenita ideja otpora protiv državnog terora režima nad pojedincem, koju su republikanci, izraziti predstavnici ideje samostalnosti individue u političkom sistemu, propagirali u svom javnom radu.
U sudskom procesu komunistima Dragiša Vasić je branio optuženog Spasoja Stejića, za koga je istakao da je bio "prije svega individualist", "osjetljiv, povučen i osamljen", i ni u kom slučaju anarhist, za šta ga je teretila optužnica. Iako su svjedoci odbrane argumentovano dokazali da je Stejić tučen i prebijan, on sam je rekao da nije bio pod prisilom prilikom davanja iskaza o atentatu istražnim organima. Nije optuživao istražitelje zato što je bio "takav: ponosit, tvrd kao kamen, sav u apstraktnim formulama i etiketima" kada je govorio o "nasilnom partizanstvu, korupciji, protekciji i zlu društvenom" jugoslovenske kraljevine. Ali ukoliko se Stejić nije "sjećao" pretrpljenih bolova i muka, ne samo u istražnom postupku nego i odranije, u Velikom ratu tokom borbi u Dobrudži, Dragiša Vasić je zahtijevao od sudija da se, prilikom donošenja kaznene presude, sjete muka optuženog baš zato što ih se Stejić nije "sjećao". "Zar da se kaže", pitao je sudije Dragiša Vasić, "da vi nikada nijeste preživljavali ono što je preživljavao jedan Nehljudov Lava Tolstoja", odnosno da im se uputi prekor da nijesu "imali Boga u srcu". Pozivao je sudije da svojom odlukom, sviješću o dužnosti, bespristrasnošću i pravičnošću omoguće svima nemoćnima i slabima, siromašnim i "ugnjetenim ovoga života", svima "čestitim ljudima" jugoslovenske države da su s pravom mogli reći: "Ima suda u Beogradu". Sud je ipak Stejića osudio na smrt, prvake Komunističke partije na dvije godine zatvora, a ostale (oko 50) oglasio nevinima za atentat i "po djelu komplota". Bez obzira na neuspjelu odbranu Dragiše Vasića, Republikanska stranka je povoljno ocijenila postupanje sudova uopšte i uputila im "riječi punog i iskrenog priznanja".
Nije se još bio ni slegao utisak u Republikanskoj stranci oko presuda izrečenih komunistima, a pojavila su se dva događaja koja su je podstakla da nanovo oštro napadne u javnosti jugoslovensku monarhiju i vladajući radikalni režim. U pitanju je bio predlog vlade Nikole Pašića 9. marta 1922. o kraljevoj civilnoj listi, kojim bi se ona povećala sa 1,3 miliona na 24 miliona dinara godišnje.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar