Cio republikanski ekonomsko-socijalni program, naglasio je Mihailo Ilić, imao je "temelj i izvor" u ideji solidarnosti, ideji "samog života". Tako postavljen, program je Republikansku partiju izdizao iznad pojedinca i iznad klase, pošto je iz iskustva istorijskog razvoja svijeta vidjela da ni zemljoradnik ni fizički radnik u fabrici ni "umni" radnik nijesu mogli opstati jedan bez drugog. "Ne, dakle, ni egoizam pojedinaca, ni egoizam klasa, već opšti interes, ne isključivost, već solidarnost", proklamovala je Republikanska stranka Ljube Stojanovića. U tom duhu je zahtijevala ograničenje privatne svojine i agrarnu reformu po principu da je zemlja trebalo da pripadne onima koji su je obrađivali. Izjednačavanje imovinskih razlika stranka je htjela da izvede i putem progresivnog i poreza na nasleđe – da stopa oporezivanja raste sa veličinom naslijeđene imovine i stepenom srodstva. U stvari, na mjesto eksploatacije trebalo je da dođe kooperacija, umjesto egoizma solidarizam, umjesto najamništva zadrugarstvo u svim oblicima. "Mjesto privilegija za jedne" imala je da zavlada "pravda za sve u Republici demokratskoj i socijalnoj", gdje je čovjek trebalo da nađe moralne, političke i ekonomske uslove za razvitak u miru i slobodi. "Al‘ da pravda nastane, nepravde treba da nestane; da sloboda nikne, ropstvo treba da bude pokopano; da nam se Republika rodi", zaključio je izlaganje Ilić, "monarhija mora da umre". Samo se tako vršila "služba Otadžbini i kroz Otadžbinu cijelom čovječanstvu". Načelo udruživanja/kooperacije bilo je osnovna ideja ekonomsko-socijalnog programa Republikanske stranke. Putem solidarnosti u kooperaciji težilo se da se izbjegne klasna borba, koju su proklamovali boljševici. Solidarnost je nalagala da se pojedini klasni interesi podrede opštim, te tako stvori mogućnost da se prevaziđe rat između rada i kapitala.

Srpski republikanci u političkoj areni jugoslovenske monarhije Karađorđevića (2): Protivnici razdvajanja politike i ekonomije

Poslije kongresa stranke srpski republikanci su se suočili sa problemom fizičkog nasrtaja pripadnika Bele ruke na Dragomira Ikonića zbog pisanja o aferi udruženja Ominium Serbe. Napad na urednika "Republike" osudila je većina listova u zemlji. Ugroženi i fizički, republikanci nijesu prestali da kritički sagledavaju događaje u političkom životu jugoslovenske kraljevine. Iako su uglavnom negativno ocjenjivali dešavanja i pojave političkog života, umjeli su i da pohvale ustanove koje su u sve težim političkim okolnostima ispravno obavljale svoj posao, ostajući vjerne pravilima struke i službe koju su predstavljale. Prvenstveno je pozitivno "Republika" ocijenila djelovanje jugoslovenskih kraljevskih sudova, pozivajući se, radi poređenja, na primjer Velike Britanije, u kojoj je, iako je država bila monarhija, sudstvo valjano funkcionisalo. U načelu, izvršna i zakonodavna vlast nerijetko su dolazile u položaj, u jugoslovenskoj i drugim državama, da od sudske vlasti jednostrano traže uslugu u cilju održanja na vlasti vladajućeg režima. To je bio momenat, naglašavali su republikanci, kada je sudska vlast trebalo da se "sjeti" svoje nezavisnosti, prožeta "osobenošću" svog položaja. Posebno što politika ne voli nezavisne ljude i što se "političkim sudijama" moglo da postigne više nego sa "bajonetima" u težnji vladajućeg režima da ostane na upravi zemljom. Srpski republikanci su primijetili da je od ujedinjenja 1918. godine unutarpolitički život mlade jugoslovenske države bio u znaku "jedne opšte i akutne" krize, ali da je i ustanova sudova "uopšte valjano funkcionisala", pogotovo da je prvostepeni sud za grad Beograd radio svoj posao "sa čašću" za jugoslovensku magistraturu. Tome u prilog ide i činjenica da je sud redovno poništavao zabrane koje je "Republika" dobijala od izvršne, policijske vlasti, te da je ogran Republikanske stranke tokom 1922. rjeđe zabranjivan i češće izlazio.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)