Srbija je poslije rata bila jedina federalna jedinica koja nije imala svoju KP. KP Hrvatske i Slovenije bile su osnovane u međuratnom periodu, dok se smatralo da "radne mase Srbije ne traže stvaranje KP Srbije" jer srpski narod nije nacionalno ugnjeten. Srbi su vladajuća nacija i ne osjećaju nacionalno ugnjetavanje od strane druge narodnosti. Prema tome, ni klasna borba ne zauzima odlike borbe za nacionalno oslobođenje. Potreba za osnivanjem KP Srbije pojavila se u toku rata, a prvi put je pomenuta na sastanku Politbiroa CK KPJ u Jajcu, održanom 16–18. oktobra 1943. godine. Inicijativa je potekla iz Srbije – PK KPJ za Srbiju je polovinom 1944. godine predložio CK KPJ da se formira poseban CK za Srbiju, ali do toga nije došlo. Na sastanku na Visu održanom juna 1944. donijeta je odluka da se formira KP Srbije nakon zasijedanja ASNOS-a, što je nakon oslobođenja i ispunjeno. Osnivački kongres KP Srbije je održan u Beogradu od 8. do 12. maja 1945. godine u prisustvu 459 delegata iz Srbije, Vojvodine i sa Kosmeta, koji su bili različiti prema socijalnoj strukturi – 158 radnika, 61 seljak i 240 intelektualaca. Kongres je održan u zgradi Kolarčevog univerziteta, a otvorio ga je Aleksandar Ranković, koji je predložio počasno i radno predstavništvo. U radno predstavništvo izabrani su: Blagoje Nešković, Aleksandar Ranković, Moša Pijade, Spasenija Babović, Đoko Pajković, Jovan Veselinov, Voja Leković, Dušan Petrović Šane, Milentije Popović, Radisav Nedeljković, Milijan Neoričić i Sredoje Urošević. Na kraju je izabran Centralni komitet KP Srbije, koji je imao 43 člana i 6 kandidata. U Politbiro CK ušli su Blagoje Nešković kao politički sekretar, Jovan Veselinov kao organizacioni sekretar, Spasenija Babović, Voja Leković, Dušan Petrović, Petar Stambolić, Mitra Mitrović, Milentije Popović i Dobrivoje Radosavljević kao članovi.

U septembru 1945. godine bili su raspisani izbori za Ustavotvornu skupštinu, u kojoj je Srbija prema odluci Savezne izborne komisije birala 87 poslanika, od čega je grad Beograd birao sedmoricu (jedan poslanik na 40.000 stanovnika). Gradski izborni odbor je morao da predstavlja sve grupe, pa su u njega ušli i predstavnici AFŽ-a i USAOS-a, Jedinstvenih sindikata i pojedini aktivisti Narodnog fronta koji nijesu pripadali nijednoj stranci. Nosilac liste za grad Beograd bio je Josip Broz Tito kao kandidat u Sedmom rejonu, dok je za njegovog zamjenika kandidovan Blagoje Nešković, tada predsjednik Narodne vlade Srbije. Nešković je povodom izbora održao govor u Sedmom rejonu, u kome je istakao značaj učinjenog u prethodnom periodu.[...] Povodom predstojećih izbora, od 11. novembra održane su brojne konferencije i mjesni sastanci. Takođe, pred izbore održan je sastanak u CK KPS na kome je Blagoje Nešković održao govor vezan za predstojeće izbore. On je u njemu istakao važnost predstojećih izbora za KPJ i insistirao na jedinstvu Narodnog fronta. Predizborna kampanja je dala rezultate, lista NFJ je odnijela ubjedljivu pobjedu, za nju je glasalo 77,6% glasača.

NF je ubjedljivo pobijedio, ali se iz metoda rada može zaključiti da to nijesu bili slobodni izbori. KPJ je onemogućila predstavnike drugih partija da se pojavljuju kao nosioci izbornih lista, pa Josip Broz Tito nije imao adekvatnog protivkandidata.

Nakon što je učvrstila političku vlast, KPJ je prešla na obnovu privrede. Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća, koji je stupio na snagu 5. decembra 1946. godine, izvedena je nacionalizacija u 42 grane privrede, a CK KPJ je decembra 1946. godine donio zaključak o završavanju projekta petogodišnjeg i jednogodišnjeg plana. Zakon o petogodišnjem planu razvitka narodne privrede donijet je na inicijativu Josipa Broza Tita, bez prethodne diskusije na Politbirou i stupio je na snagu 28. aprila 1947. godine. Nakon toga je prošao uobičajenu proceduru u Narodnoj skupštini, u kojoj je prihvaćen bez problema. Petogodišnji plan je u osnovi bio nerealan jer su u svim oblastima očekivanja bila mnogo veća od stvarnih mogućnosti. Nešković je insistirao na većem angažovanju Narodnog fronta u pridobijanju seljaštva kako bi se ispunili zadaci predviđeni Petogodišnjim planom. Plan je od svih federalnih jedinica najviše pogodio Srbiju, koja je ostala djelimično zapostavljena u procesu industrijalizacije.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)