Jovan Žujović je jedini izlaz iz društvene i državne krize jugoslovenske države vidio u promjeni oblika državnog uređenja. Za sve vrijeme srpske ustavnosti i parlamentarnosti na vlasti su bile grupe konzervativaca, liberala, naprednjaka, radikala, neutralaca, pa je ipak "bitnost državnog života" ostajala u lošem stanju. Uzrok stalnosti zlog stanja ogledao se u činjenici održanja monarhije. Smatrao je da je monarhija uzrok zbog kog i "najbolji sinovi srpskog naroda" iz svih političkih partija nijesu mogli srpskoj državi pružiti dobro političko, ekonomsko, finansijsko i administrativno uređenje. Iako je najveći broj ministara i u Kraljevini Srbiji i u jugoslovenskoj državi iz demokratskih partija, ipak demokratija nije ustaljena i obezbijeđena u političkom životu. Pravo demokratsko uređenje moglo je biti uspostavljeno i nadalje razvijano jedino "u Republici".
Ukoliko vladar ne bude stao na put "nevaljalom režimu" u jugoslovenskoj monarhiji, Žujović je predviđao da će država vrlo brzo postati "sva crvotočljiva" i pasti sama od sebe kao "trula klada na satrulom korenu". Nije želio da "trulež" prevlada, zbog čega je pozvao narod, koji je nesumnjivo osjećao loše postojeće stanje u političkom životu države, da ga popravi. Država nije smjela da bude "neki karađoz", u kome su i "reditelj i glumci" imali veliku "asnu", dok je narod ostajao samo gledalačka publika s namjenom da vrlo lošu predstavu plaća. Stoga je na "srpsku državnu pozornicu" trebalo da iziđe sav narod, i najvažnije, da se pojavi i Šumadija i kaže "svoju riječ". Crveno barjače, razvijeno u Kragujevcu sedamdesetih godina XIX vijeka, trebalo je da bude barjak potpune narodne samouprave, "pa dakle i Republike". Srpski republikanci u jugoslovenskoj državi nijesu međutim smatrali da je zastava trebalo da im bude samo crvene boje – bilo je dovoljno da ostane u ratovima osvećena narodna trobojka, u kojoj je postojala crvena boja za načela slobode, jednakosti i bratstva među ljudima i među narodima, zatim nebesnoplava boja u znaku najuzvišenijih nebeskih ideala čovječanstva, i na kraju bijela boja kao simbol potpune čistote, koju su htjeli da održe svugdje. Pozivajući okupljene da podrže Republikansku stranku u namjeri mirnog preobražaja jugoslovenske države i društva, vođa srpskih republikanaca je naglasio da su oni težili da postanu partija "Vere, Ljubavi i Nadežde", zbog čega su iskreno vjerovali u republikanska načela koja su propovijedali, "ljubili" sve uzvišene ideale i nadali se da će narod, pošto je ostvario "ideale Srpstva, hteti ostvarivati u sebi i sve ideale Čoveštva međ kojima" je jugoslovenska republika trebalo da bude priprema "za svetu Hristovu Republiku Bratstva i Dobrote". Kongresni govor Jovana Žujovića bio je istovremeno uvod u agitaciju za predstojeće parlamentarne izbore raspisane za mart 1923, na kojima srpski republikanci nijesu dobili nijedan mandat u Skupštini zbog promijenjenog izbornog procesa.
Jovan Žujović je i inače u pozdravnim govorima redovno kritikovao korupciju i veliku moralnu krizu u kojoj su se, prema njegovom mišljenju, nalazili srbijansko i jugoslovensko međuratno društvo, te državne institucije jugoslovenske monarhije. Problemi su mogli biti riješeni, smatrao je, ostvarenjem republike, čiji je dolazak neminovan, odnosno "istorijska nužnost", budući da su narodi došli do svijesti o svom pravu na potpuni suverenitet. Ipak, ostvarenje republike nije smjelo da dođe prevratom i krvoprolićem, već prosvećivanjem i pripremom naroda – ne revolucijom, već evolucijom političkog i društvenog života jugoslovenskih naroda. Zbog toga, republikanci se nijesu borili protiv monarha lično, već protiv kraljevstva. Taman da je kralj bio besprekoran ustavni i parlamentarni vladar, oni su se opet izjašnjavali za republikanski oblik državnog uređenja. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
