"Andrić je siguran svjedok, a njegove riječi divna svjedočanstva duhovne i moralne istorije našeg života, naše čežnje za svijetom bez zla, našeg traženja pravog puta." Ove riječi o velikom piscu i nobelovcu Ivu Andriću, zapisao je isto tako veliki pisac Meša Selimović, a kako je autora romana "Na Drini ćuprija" i drugih neponovljivih djela i njegov život opisao naš poznati pisac, novinar i književni biograf Radovan Popović, kazuje nam njegova knjiga "Balkanski Homer ili život Ive Andrića". Knjigu je 1991. izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, a u ovom feljonu, uz Popovićevo odborenje i saglasnost izdavača, daćemo najiteresantnije detalje vezane za Andrićev život i njegovu književnu i diplomatsku karijeru.

Radovan Popović je rođen 1938. godine u selu Dub, kod Bajine Bašte. Gimnaziju je završio u Užicu, a književnost je studirao u Beogradu. Bio je dugogodišnji urednik kulturnog dodatka "Politike". Objavio je preko dvadeset biografskih knjiga o znamenitim srpskim piscima. Za knjigu "Život Meše Selimovića" nagrađen je 1988. godine Oktobarskom nagradom grada Beograda za književnost, a dobitnik je još mnogih značajnih nagrada i priznanja. Član je srpskog PEN kluba i upravnih odbora Zadužbine "Ivo Andrić", Zadužbine "Desanka Maksimović" i uprave Fondacije "Vasko Popa".

Ivo Andrić, 1922. g

-FOTO: VIKIPEDIJA

U Matici rođenih Crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, župnik Juraj Pušek je upisao da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine, rođene Pejić, rimokatolika.

Nahija travnička je u središtu Bosne, a sama varoš – "to je u stvari jedna tijesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi: sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i oštar drum pored nje" – zapisaće mnogo godina kasnije Ivo Andrić. Pritom slikovito primjećuje:

"Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije. Nikada niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce ovdje docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica...".

U toj varoši, u kojoj su živjeli "bledunjavi i bledoliki" Travničani – "otporni i svemu dorasli", gordi i ponositi, gospodstveni i mudri, u varoši u kojoj su odvajkada s koljena na koljeno prenošene priče o "stolici i glavnom mjestu upraviteljstva cijele nahije travničke", stjecištu vezira, muftija, kadija i nizamskih miralija, Ivo će ostati samo prvih nekoliko mjeseci. Još u povoju ga je majka Kata, kako su je od milošte zvali, odnijela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao.

Sam Andrić je govorio da mu je otac rodom iz Sarajevskog polja, a da se bavio mlinarstvom – bio je majstor za izradu mlinova za kafu. Samo dvije godine poslije sinovljevog rođendana Antun Andrić je umro, a Katarina će sina odnijeti u Višegrad, kod svoje zaove Ane i njenog muža Ivana Matkovšeka, austrougarskog žandarmskog narednika, koji nijesu imali djece.

U kući na samoj obali plahovite rijeke Drine, u neposrednoj blizini ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, za koju se, sa svojih jedanaest svodova, govorilo da je najčuvenija poslije mostarske, Ana i Ivan Matkovšek su se roditeljski brinuli o pridošlici.

"Ja sam prvi put progledao pred tim mostom na Drini. Prozor moje sobe na drugoj obali gledao je na ovaj veličanstveni most Mehmed-paše Sokolovića pred kojim sam u djetinjstvu uvijek zastajao idući u školu. I dok su se moji drugovi igrali kraj rijeke, ja sam tu, na sredini mosta, na kamenoj klupi – sofi, kako je zovu, volio satima da slušam pričanja starih ljudi – zapisaće Andrić prisjećajući se višegradskih dana. U njegovoj duši ostaće duboko urezani to vrijeme i život u ovoj kasabi pet sati udaljenoj od srpske granice, od karantina mokrogorskog, a naročito ćuprija i zapis iznad kamene klupe na sredini mosta.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)