Blijed i nježan "poput djevojke", prijatan i duhovit u razgovoru, veoma obrazovan, Andrić je u Krakovu brzo stekao prijatelje. Pušio je lulu, mada nije bio strastven pušač. Najprijatnije se osjećao među svojim Bosancima, studentima slikarstva – Jovanom Bijelićem, Romanom Petrovićem i Petrom Tiješevićem. Oni su uticali na Andrića da zavoli likovnu umjetnost.

Stanuje u Ulici bonerovskoj 12 i sluša predavanja iz istorije. Profesori su mu ugledni poljski naučnici i pisci, među kojima i Jan Nepomucen Loš, autor "Gramatike poljskog jezika", Marjan Zdjehovski, Ignaci Zfanovski i drugi. Piše pjesme i pjesme u prozi, misaone i sentimentalne, a u junu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje antologiju "Hrvatska mlada lirika", u kojoj je i šest Andrićevih pjesama.

U Krakovu, na Vidovdan, 28. juna 1914. godine Andrić od jednog svog prijatelja saznaje da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prestolonasljednik Austrougarske monarhije. Iste večeri kreće vozom za Zagreb, potom odlazi na Rijeku, a onda brodom "Višegrad" u Split. U Splitu, gdje stiže sredinom jula, odsjeda kod prijatelja Vladimira Čerine, koji je iste večeri kad je Ferdinand ubijen pobjegao ispred nosa policiji vozom, preko Ljubljane, Trsta i Venecije, za Torino.

Prijateljici Evgeniji Gojmerac, u Zagreb, Andrić 22. jula 1914. godine piše: "Draga mala prijateljice, nijesam stigao prije da ti se javim; bijah prvih dana neprestano bolestan, pa ni danas ne mogu mnogo i lijepo da ti pišem; konačno: sve je ovdje osim mora i neba dosadno. Brige me taru. Jednom ćeš mi i ti pomoći. ...Bez rublja sam i bez novca. ...More je slano. Dalmatinci neslani. A ja sam tvoj prijatelj..."

Policija budno motri Andrićevo kretanje u Splitu – ona zna da pripada nacionalno orijentisanoj omladini koja je umiješana u sarajevski atentat. Početkom avgusta 1914. godine uhapšen je. Sproveden je najprije u šibensku kaznionicu, a potom brodom "Višegrad" upućen u Rijeku, pa za Maribor. Sa broda je uspio da Evgeniju pozdravi, zahvalio joj se na nježnostima i poklonima, i moli je da mu piše gdje bude.

Iz mariborskog zatvora je pušten u martu 1915. godine. Policija mu određuje da živi u izolaciji u selu Ovčarevu, kod Travnika. Prijateljski ga prihvata mladi franjevački župnik Alojzije Perčinlić, koji je studije teologije završio u Rimu.

Život u samostanu ostaviće dubok trag na Andrića. U obližnjima samostanima se srijetao sa bosanskim franjevcima fra-Markom, fra-Petrom, fra-Serafinom i drugima. Od njih se naučio, kako je sam govorio, smirenosti, samosavlađivanju i životnoj mudrosti. Ovdje mu stiže i jedna posebno tužna vijest: Evgenija Gojmerac umrla je od leukemije 17. septembra 1915. godine u Zagrebu. Već 1916. godine je premješten u Zenicu, a u ljeto 1917. je pomilovan i dozvoljen mu je odlazak u Višegrad, gdje kod tetke i teče ostaje mjesec dana. Tu će, kako je govorio, poslije tri godine stranstvovanja, kod tetke Ane pojesti "prvu toplu supu".

Početkom jeseni 1917. godine pozvan je u vojsku. Sa zdravljem nije dobro, pa je već krajem godine upućen na liječenje u Zagreb, u Bolnicu milosrdnih sestara, gdje će dočekati opštu amnestiju. U bolnici je upoznao njemu dragog pjesnika i dramskog pisca, šezdesetogodišnjeg Ivu Vojnovića, veoma uglednog pisca toga doba, koji je u svoj dnevnik zabilježio: "Posjetio malog Ivu Andrića! - Koja plemenita, prefinjena pjesnička duša!" U bolnici upoznaje i Miloša Crnjanskog, koji se vratio iz ratovanja, potucanja po Galiciji i Mađarskoj, jednog od najtelentovanijih pjesnika među Srbima toga vremena. "Bio je slab, nježnog zdravlja. Poslije te posjete mene su uzeli, nominalno, i za člana redakcije časopisa `Književni jug`..." – zabilježio je Crnjanski u svojim sjećanjima.

Početkom proljeća Andrića izlazi iz bolnice i odlazi na oporavak u obližnje izletište Krapina, gdje privodi kraju svoju prvu knjigu Ex ponto. U Krapini je najčešće sa slikarom Jerolimom Mišeom, koji mu je "u svemu na ruku".

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)