Na moj način, Srbi dijelim u tri grupe. Najprije seljake, jednostavne i trezvene zemljoradnike koji jedino žele da se bave svojim njivama, svojom stokom i svojim imanjima, ne miješajući se u politiku. Vole svoju otadžbinu i s oduševljenjem se odazivaju njenom pozivu kad nastupi opasnost. Osim toga, država ih štiti. Postoji zakon po kom je nemoguće da srpski seljak osiromaši. Nikada mu se ne može oduzeti određeni dio njegove zemlje, ni par goveda, zbog njegovih dugova ili iz drugog razloga. U Srbiji nema velikih zemljoposjednika. Zemlja pripada narodu, samim seljacima. Nema arende. Ali treba priznati da je njihovo obrazovanje još uvijek rudimentarno. Mnogo njih ne zna ni da čita ni da piše. Između ostalog, seljaci žive toliko udaljeni jedni od drugih da ne mogu da pošalju svoju djecu u školu. A zatim, tek u posljednje vrijeme osnivaju se i škole. Ali se zato hrabro bore da neprijatelja zadrže van zemlje.
Porodice srpskih seljaka žive patrijarhalno. Posjetio sam jednog dana jednu od tih porodica iz okoline Valjeva. Veliki majur ograđen živicom, a unutar majura, velika kuća oko koje su načičkane malene nastambe, ambari, itd. Porodica je sjedjela pod drvetom i ponudila nas šljivovicom (rakijom od šljiva). Poslije toga, moralo se ostati na večeri; da, apsolutno se moralo. Spremiše brzo nešto dodatno za nas. A to dodatno bilo je pečeno prase. Zaista, ta prasad su veoma ukusna. Kad je jelo bilo gotovo, pozvaše nas da sjednemo za sto u trpezariji. Široki sto okružen klupama. Otac je sjedio uvrh stola, stariji sin s njegove lijeve strane, a nas pozvaše da sjednemo kraj njih. Ostali članovi porodice su stajali, dok nas je starija kćerka posluživala. I tek nakon objeda, dok smo mi jeli voće i pili crnu kafu u drugoj sobi, ostatak porodice latio se jela.
Druga kategorija stanovništva je srednja klasa koju je politika nadasve razmazila. Iskvarila ih. Stalno hoće da ugnjetavaju druge ljude. Najveći broj pripadnika srednje klase potiče iz seljačkih porodica. Među njima ima i mnogo oficira. Jer lako je, pogotovo poslije svih tih ratova, brzo se popeti do čina oficira. Činovnici takođe pripadaju toj kategoriji: neprestano kuju zavjere jedni protiv drugih, protiv opštinskih vlasti, načelnikâ policije i više vlasti. Otud tolika gomila intriganata.
U trećoj kategoriji, višoj klasi, srijeću se vrlo civilizovani ljudi. Tako se, na primjer, generalštab, visoki oficiri, biraju iz najboljih porodica i gotovo svi su se obrazovali u inostranstvu. Isto je i sa srpskim ljekarima. Na Beogradskom univerzitetu nema medicinskog fakulteta. Tamo se mogu pohađati studije inženjerstva, prava, književnosti, nauka, ali ne i medicine. – "Otkud to?", pitao sam jednog dana šefa medicinske službe. A on mi je odgovorio da je bez sumnje danas zemlja postala prevelika da bi se sačuvala stara tradicija. Ali u Srbiji se smatra da ljekar mora prije svega da bude čovjek velike kulture. Nekada su samo mladi ljudi iz najboljih porodica mogli da odu u Beč, Berlin ili Pariz da bi studirali medicinu. Međutim, kada se u Srbiji javila potreba za većim brojem ljekara, nije prestao strah od osnivanja fakulteta u Beogradu. Postojao je primjer Grčke gdje je univerzitet stvorio toliko brojan ljekarski proletarijat da nije predstavljalo izuzetak to da ljekar bude istovremeno i berber ili da mu žena posjeduje duvandžinicu. U tome su vidjeli opasnost od hiperprodukcije. Osim toga, formiranje fakulteta koštalo bi mnogo novca. Zbog toga srpska država radije daje znatne stipendije mladim ljudima koji se istaknu u gimnaziji, kako bi im omogućila da studiraju u inostranstvu. Od prije nekoliko godina broj takvih studenata je četrdeset godišnje, koji dobijaju mjesečnu stipendiju od trista pedeset franaka i koje šalju svuda da bi proučavali medicinsku nauku u svim njenim različitim granama. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
