PIŠE: Prof. mr Zora Jestrović
Budo Simonović u ovu storiju o Jaukovićima nanovo unosi priču o Vojinu Krstovom Jaukoviću i ostalim durmitorskim gerilcima, iako ju je prethodno objavio u knjizi "Do smrti i natrag" (1988). Napisana je na osnovu sjećanja jednog od njih, Momira M. Jakića. Njena tema je golgota Jakića, koji je na strelištu kod Nevesinja, gdje su četnici strijeljali njegove drugove Vojina Jaukovića i Branka Mirkovića, i on zadobio tri teške prostrelne rane, ali i tako ranjen uspijeva da pobjegne.
U tome mu je pomogao Hasan Razić, stari hodža iz Glavatičeva. Zahvaljujući njemu, sačuvao je glavu i preživio rat. To je dokaz da vjera i nacija nijesu prepreka za čojstvo i junaštvo, da je najsnažnija i najvrednija religija čovjek sa velikim Č.
Treći dio knjige je posvećen stradanju četiri brata Džakovića i njihovog oca Sinana, stradanju braće Tomić, s posebnim osvrtom na tragediju rođaka Teodora Tomića i njegove majke. U tu antički tragičnu priču iz januarskih dana 1942. godine nevoljno su upletana i braća Simićevići, Radoš i Vojin, od kojih će jedan otići u partizane, drugi u četnike i oba poginuti u ratu.
A potresnu priču o stradanju Džakovića i sudbini djece siročadi, koju je i sama iskusila, autoru je svojevremeno ispričala dr Ljubica - Beba Džaković, poznata pljevaljska ljekarka i dugogodišnja poslanica Crnogorskog parlamenta.
U toj priči je najupečatljivija uloga njene majke koja nikad nije dala ni da se pomenu oni koji su joj ubili muža, tri djevera i svekra i uvijek je ponavljala da su krivi ljudi, a ne vrijeme.
Istiniti krvavi događaj u selu Zavrh kod Nikšića, kada je 8. marta 1942. godine u kuću porodice Radulović, potomaka glasovitog Krsta Radulovića, barjaktara sa Vučijeg Dola, noću upala partizanska trojka i ubila osamdesetšestogodinjeg Krstovog sina Spasoja i Spasojevog sina, kapetana Stanka. Na to je prisebno reagovala Stankova kćerka Milosava, potegla oružje i jednog od napadača ubila a drugog ranila, što će, naravno, potom glavom platiti, opisao je i Mihailo Lalić u svom romanu „Odlučan čovjek“.
Simonović je uočio da je ovom događaju jednu epizodu u svom romanu "Tuga binjektaša" (posthumno objavljen 2001, priređivač akademik Slobodan Kalezić) posvetio i Dušan Đurović. On konstatuje da je ova priča, od te stravične noći do danas, doživjela nebrojene interpretacije širom svijeta i da nije bilo emigrantskg ili antikomunistički opredjeljenog glasila koje se nije njome bavilo. A iznova je naglo vaskrsnula u vrijeme konačnog pada komunizma.
U kontekst proze „Lijeve greške“, Simonović je, praktično u službi poente cijele knjige, unio i priču „Iskopanje Kića Jasenovca“ (koju je takođe ranije objavio), potresno svjedočanstvo o neizmjernoj sreći i nesreći Krsta-Kića Radojevića, zvanog Jasenovac, iz podsinjavinskog sela Bare Tušinske. Nesvakidašnja sudbina njegove porodice je moguća samo u bezumnom vremenu i ratu. Zato je ova priča istovremeno i tuga i opomena za neka buduća vremena u kojima bi ljudi, vođeni mržnjama i podjelama, mogli ponoviti stare greške i unaprijed presuditi sami sebi.
O sudbinskom prokletstvu čovjeka crnogorskog tla, koje se neprestano kretalo između istrage i izdaje, opominjuću poruku je ostavio i Mihailo Lalić u knjizi fragmentarne proze "Prutom po vodi":
„Tako nas ni đavo ne natjera da pođemo istim putem, da zajednički ponesemo isti teret, da shvatimo i usvojimo isti zavjet. Radije ćemo se posvađati, zakrviti, prebjeći, izdati, poturčiti, pošvabiti - jer je to već provjeren put da se postane i ostane đubre istorije ili novo roblje nečije“.
Na početku priče o tragičnoj sudbini Džakovića, Tomića i Simićevića, Budo Simonović glasno razmišlja o bratoubilačkom ratu i citira Andrićeve asocijacije o tome „šta je navelo ljude da se kolju i tuku preko ograde preko koje su u djetinjstvu prelazili u istom smjeru i za sličnim potrebama“. Saglasan je sa Andrićevom mišlju da će „ostati pouka i poziv za sve nas; pouka da se to više ne ponovi, poziv da se ispriča bar dio istine o tome“.
U tim Andrićevim razboritim i opominjućim mislima, kao i autorovom cjelokupnom životnom i spisateljskom opredjeljenju, sadržana je i glavna poruka knjige "Lijeve greške" – da se više nikad ne ponove stari raskoli i bratoubilačka stradanja na ovim našim, vječno zavađenim i zakrvljenim prostorima.
K r a j
