Sticanjem zvanja doktora filozofije u Hajdelbergu, nije se završilo Ristićevo usavršavanje u inostranstvu. Nije želio da njegovo obrazovanje kao istoričara ostane
"jednostrano". Kako je pisao Ministarstvu prosvjete 1852. godine iz Berlina, bilo mu je potrebno još teorijskog i praktičnog iskustva da sebe kao istoričara "još više približi pravdi i istini". Zato je od Ministarstva tražio da se preseli u Pariz, političku i intelektualnu prestonicu kontinentalne Evrope tog perioda. Razloge za nastavak školovanja Ministarstvo je odobrilo, tako da se već novembra 1852. Ristić našao u Parizu, gdje je ostao do maja 1854. godine. Ristić je u jednom trenutku studija sa skepsom gledao na evenutalni nastavak obrazovanja u Parizu. Vjerovao je da u Francuskoj ne može da nauči nešto više nego što je već mogao u Berlinu i Hajdelbergu. Dva mjeseca u Parizu bila su mu dovoljna da napusti svoje predubjeđenje, te da se tamo osjeća lijepo, kako je početkom januara 1853. godine saopštio Retu. Veliki uticaj da se Ristiću odobri prelazak u Pariz imala je molba Ilije Garašanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih djela. Garašanin je srio mladog Ristića u Berlinu 1852. godine. Tom prilikom ga je Ristić molio za posredovanje. Garašanin je pisao Aleksi Simiću, ministru prosvjete: "Ovaj pitomac, Gospodine, pokazuje se u najboljim svojstvima snabdeven biti. On se pristojno učio i vrlo dobro vladao, što najjasnije dokazuje dosadanji uspeh njegov u naukama. Ovog nadarenog mladića ostaviti još u ovim krajevima radi usavršenstvovanija u naukama bilo bi (s uverenjem mislim) od velike polze za naše otačestvo".
Ristić takođe nije krio svoje oduševljenje Garašaninom. Pisao je Kosti Magazinoviću: "[...] Upečatlenje, koje je g. popečitelj na mene učinio, bilo je redko. Njegov je pojav imponirajući, njegova beseda veličanstvena i punovažna, predusretanje snishoditelno ali pri tome granice svoga dostojanstva nesotavljajući".
Pariz je kao političko, intelektualno i kulturno središte Evrope ostavljao ogroman utisak na srpske pitomce. Kao milionski grad, sa ogromnim zgradama i širokim bulevarima, blagodejance nije ostavljao ravnodušnim. Francuska prestonica imala je i potpuno drugačiju dinamiku. Noću je grad bio osvijetljen tako da se moglo vidjeti kao i po danu. Tako se i pravi društveni život odvijao u to doba. Iz opere i pozorišta srpski studenti su se vraćali tek poslije ponoći, a u gradu je rijetko ko išao na spavanje prije dva sata ujutru. Na Grujićevo čuđenje niko nije doručkovao prije 10 sati ujutru, a ručalo se tek predveče. Kako se radilo o veoma skupom gradu, tako je i studentima koji su svoje školovanje nastavljali u Parizu stipendija bila povišena na 400 talira. Ovaj iznos je blagodejancima bio i više nego dovoljan za njihove potrebe, mada je grad nudio brojne izazove, kojima su srpski studenti teško odoljevali. Takođe, Pariz je imao i svoju drugu stranu. Nasuprot velelepnih kvartova mogli su se uočiti i oni djelovi grada koji su bili potpuna suprotnost. Za Grujića je Pariz bio grad u kom je bilo koncentrisano "grdno bogatstvo i najveća sirotinja". Na srpske studente je suptilno uticala i francuska moda. Poznato je da su se francuski studenti raspitivali kod Ristića da li su i Njemci nosili frak i crni redengot kao što to rade Parizlije. Takođe, sam grad nudio je i mnogo toga egzotičnog. Primjera radi, Grujić je bio fasciniran zoološkim vrtom gdje je mogao da vidi "bijele medvede, kurjake, zmijurine i lafove", ili cepelinom – "vazdušnom lađom" kako ga je nazvao.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
