Na samrtnoj uri, okupljenim glavarima, Petar I je poručio da Crnogorcima prenesu i ove njegove riječi:
"Ne smiju nikad zaboraviti da su Crnogorci i da su kao takvi slobodni ljudi. Proveo sam svoju mladost u jednoj sirotoj, ali slobodnoj zemlji, i doživio sam duboku starost. Božjom voljom odlazim zauvijek od vas, ali nemojte zaboraviti ono što vam kažem: nek' Gospod blagoslovi i vas i čitav srpski narod. Odvedite me sad natrag u moju ćeliju da mogu da preporučim dušu svoju Božjem Proviđenju."
Potpuno utučeni i utonuli u tugu, glavari su se okupili oko njega ne bi li primili njegov posljednji blago-slov, a potom su ga odveli u njegovu skromnu odaju. Nakon par trenutaka, kako piše jedan istoričar, zvijezda Crne Gore, mirna i spokojna, uzdizala se do neba!
Nakon toga, jedan Petrov sinovac, tj. sin Tomov, Petrovog najmlađeg brata, po imenu Rade bio je ustoličen za vladiku i gospodara Crne Gore, pod imenom Petar Petrović II, a njome je vladao u periodu od 1830. do 1851. On je bio i pjesnik i vojnik, uz to i vladar koji je dao izvjesno političko ustrojstvo crnogorskoj kneževini: pokušao je da iskorijeni krvnu osvetu veoma strogim kaznama, kao i da razvije nacionalnu kulturu koliko god je to bilo moguće među narodom koji je i za vrijeme njegove vlasti stalno ratovao. I sam je dao primjer za to veličajući djela stare srpske književnosti i ogledajući se i sam u pisanju patriotskih pjesama u kojima su opjevani veliki otadžbinski događaji. One su i danas vrlo popularne među narodom. Tako je o istrazi poturica ispjevao vanredne stihove, o kojima se pohvalno izrazio, između ostalih, i naš pjesnik Nikola Tomazeo. Svojom poezijom obezbijedio je sebi istaknuto mjesto u srpskoj književnosti. Bio je zaljubljenik u Italiju, a kupola crkve Svetog Petra u Rimu na koju se uspeo poslije jedne posjete papi, nadahnula ga je da napiše jednu od svojih najljepših pjesama.
Upravo su za njegove vladavine među srpskim narodom ponovo oživjela najiskrenija stremljenja za ujedinjenjem i solidarnošću, kao i težnje hrišćana u Hercegovini i onih iz novopazarskog pašaluka za prisajedinjenjem Crnoj Gori.
Po njegovoj smrti došlo je do nove i radikalne promjene u državnom uređenju zemlje. Uz saglasnost Rusije, Vlada, koja je do tada bila teokratske prirode, bila je preobražena i vladike su sada nasljeđivali svetovni vladari. Sa stupanjem na presto Danila I 1851. uspostavljena je nakon trista godina ponovo svetovna kneževina u Crnoj Gori.
Danilova vladavina je bila kratkotrajna. Naime, 31. jula 1860. knjaz je boravio u Kotoru i dok se, u društvu svoje supruge, kneginje Darinke, inače, majke sirote kneginje Olge o čijoj smrti upravo javljaju dok ovo pišem, kretao lukom, neko nepoznato lice (Todor Kadić- napomena. red.) je pucalo izbliza u njega. Mržnja narasla iz jedne davne pobune među Brđanima, koja je tada bila energično ugušena, pokrenula je ovog puta ruku ubice. Ipak, za njegove vladavine, koliko god ona bila kratka, zbio se niz događaja vrijednih pomena. Upravo je Danilo I proglasio ponovo nezavisnost svoje zemlje pred Evropom koja nije htjela da se pozabavi malom, ali herojskom kneževinom na kongresu u Parizu. Tom prilikom Danilo je poslao predstavnicima sila energičan protest protiv Velike porte čiji je predstavnik, inače, govorio na kongresu o Crnoj Gori kao otomanskoj provinciji, ističući i pravo Turske na Hercegovinu. "Mi bismo onda imali prava", pisao je knjaz Danilo tada, "i na pola Albanije i na čitavu Herce-govinu jer su naši preci, vladari Crne Gore, tj. nekada-šnje Zete, posjedovali nekada davno ove teritorije dok Turska nije nikada posjedovala Crnu Goru."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
