Vrhovni turski komandant Muktar-paša, iako ranjen, uspio je nekim čudom da se spasi. U ovoj velikoj bici na Vučjem dolu na crnogorskoj strani borilo se i nekoliko Dalmatinaca iz Risna, Krivošija i Kotora koji su pohitali da kao dobrovoljci stanu pod knjažev barjak. Naime, usljed silovitog napada pivskog bataljona i Bokelja počeo je da popušta puk tur-ske Carske garde koji je lično predvodio Osman-paša. Jednom Bokelju je pošlo za rukom da ubije zapovjednika tog puka Madži Lari bega. Međutim, nakon prigovora Austrije većina Bokelja i Dalmatinaca bila je ubrzo primorana da napusti bojne redove gdje su ratovali rame uz rame sa svojom braćom. U bici kod Vučjeg dola Crnogorci su zarobili pet topova sa ižljebljenim cijevima, veliki barjak tuske vojske, dvadeset zastava, svu opremu i zalihe hrane Osmanlija, nebrojeno mnogo krivih istočnjačkih sablji i pištolja, kao i više od dvije hiljade i pet stotina pušaka marke "Martini-Hemy". Turci su izgubili više od četiri hiljade vojnika i imali oko trista zarobljenih. Pored Selim-paše u bici su poginuli ili bili ranjeni i tri pukovnika, tri potpukovnika, sedam viših i sto sedamdeset nižih turskih oficira. Nakon ove bitke ruski car Aleksandar je bio toliko zadivljen ostvarenim uspjehom da je knjazu poslao Orden Svetog Đorđa zajedno sa ostalim odličjima za crnogorske glavare koji su se najviše istakli u borbama. U nizu okršaja, koje su Crnogorci nazvali "devet krvavijeh dana", knjaz se pokazao kao veliki strateg i vrsni zapovjednik. To je opšti sud svih komandanata raznih evropskih vojski i svih stran.ih oficira. koji su sa živim interesovanjem pratili vojne operacije.
Nešto docnije, Garibaldi, koji svakako može kompetentno da sudi o tome, napisao je u jednoj svojoj bilješci sljedeće riječi o ovom ratnom pohodu crnogorske vojske:
"Crna Gora je među prvim zemljama koje su uzele sudbinu svog naroda u svoje ruke, i ne znam da li je veća ratnička genijalnost njenog knjaza ili je heroizam samog crnogorskog naroda kome nema premca."
Vojska koja se borila na dijelu prema Albaniji pod komandom Boža Petrovića držala je front na strani Skadarskog jezera, a u njenom sastavu bili su i: ministar vojni Ilija Plamenac, vojvoda Mašo Đurović i veliki junak Marko Miljanov. Ova vojska je imala zadatak da čuva Crnu Goru sa ove strane i da brani zetsku dolinu i put Rijeka-Cetinje, a da u slučaju turske ofanzive zauzme i Spuž i Podgoricu. Jedna od najpotresnijih epizoda ovog ratnog pohoda bio je masovni pokolj četrdeset perjanika vojvode Đurovića koji su šest sati odolijevali napadima više od hiljadu Turaka i Albanaca ne bi li omogućili glavnici vojske da stigne na mjesto borbe.
Danas su još uvijek živi mnogi junaci koji su učestvovali u ovom ratu. Svako od njih nosi uspomenu na poneku pobjedu izvojevanu crnogorskim oružjem.
Tu je Mašo Vrbica – koji je prvi poletio u napad na Nikšić. Grad je osvojen tek nakon tri godine ogromnih napora. Nekoliko dana nakon osvajanja, dok su još uvijek trajala ratna dejstva, knjeginja Milena je izrazila želju da zajedno sa malim kneževićem Danilom bude u pratnji knjaza Nikole dok bude pobjedonosno ulazio u grad. Stari ministar vojni Ilija Plamenac obreo se u dvadeset okršaja na najistaknutijim mjestima u borbi hrabreći svoje ratnike da krenu u napad. Pošto je napustio svoj tabor u Dobrim vodama sa petsto vojnika, upao je u turski tabor Saib-paše, potukao ga do nogu, goneći odbjegle Turke sve do Ulcinja. Ni more ga čak nije moglo zaustaviti te je zarobio dva broda koja su bila ukotvljena u luci. Tu je, potom, i Božo Petrović koji je u bici kod Meduna dao znak za početak napada tako što je među prvima poletio na bojište.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
