Van svake sumnje, komunistima se sa ratom i okupacijom otvorila jedinstvena istorijska prilika za sprovođenje svoje politike u djelo, odnosno preuzimanje vlasti i realizaciju revolucionarnih promjena u zemlji. Toga je novo rukovodstvo KPJ bilo apsolutno svjesno. Kako Branko Petranović jezgrovito primjećuje: "Očigledno je da komunisti, koji su 27. marta izašli na istorijsku scenu, nisu namjeravali da se sa nje povlače, svjesni snage svoje organizacije, uvjerenja u krajnju pobjedu SSSR-a i nadasve činjenice da se u uslovima izgubljenog rata i okupacije, prije svega nestanka države, stvara nova istorijska šansa". Dakle, odluka rukovodstva KPJ da se u okupacionim i ratnim uslovima ide na beskompromisno sprovođenje revolucionarne politike bila je krajnje odlučna i neopoziva. Međutim, ta "istorijska šansa" nametala je i određene specifične uslove koji su politici revolucionarnih promjena davali originalna obilježja i jedinstveno iskustvo.
Prije svega, okupacija je pokretu nametala primarno oslobodilački karakter borbe, koji je kao svoje zvanično određenje pored opštenacionalnog pridjeva "oslobodilački" koristio i ideološku odrednicu "antifašistički". Revolucija se, međutim, zvanično nije pominjala niti se pozivalo na revolucionarni prevrat. Time se pokretu davala opšta državnička nota, koja je unutrašnju politiku stavljala u drugi plan, a moguće promjene u pravcu sprovođenja socijalističke (proleterske) revolucije, s obzirom na to da je pokretom rukovodila Komunistička partija, vezivala za opšte vrijednosti oslobođenja zemlje i obnove države.
Važan činilac u oslobodilačkom ratu i revolucionarnom osvajanju vlasti jugoslovenskih komunista predstavljao je spoljnopolitički kontekst razvoja događaja, odnosno uloga velikih sila savezničke koalicije i dijelova njihovih interesa koji su se ukrštali na prostoru Jugoslavije. KPJ je kao dio međunarodnog radničkog pokreta i članica (sekcija) Kominterne zvanično bila vezana za politiku SSSR-a. Međutim, primjetni su i određeni oblici samostalnog djelovanja njenog rukovodstva, koji se u pojedinim momentima manifestuju već uoči rata. Napad Njemačke na SSSR, juna 1941, uslovio je korigovanje spoljne politike Moskve u smislu njenog definisanja u skladu sa vrijednostima "otadžbinskog rata", odnosno oslobođenja zemlje od agresora. Time se praktično politika prve zemlje socijalizma znatno pomjera sa pozicija predratnih revolucionarno-internacionalističkih vrijednosti (ukidanje Kominterne 1943. i dr) i suštinski poistovjećuje sa spoljnom (nacionalnom) politikom jedne države, SSSR-a. Moskva je i na Balkanu tokom rata gledala svoje državne interese, a u skladu sa tim i tretirala mrežu radničkih i komunističkih pokreta i njihove aktivnosti na prostorima pod okupacijom. S druge strane, zapadni saveznici, prije svega Velika Britanija, a kasnije i SAD, imali su svoju računicu, pomažući pokrete otpora (pokret D. Mihailovića, a potom partizanski pokret) zavisno od promjena njihovih snaga i uticaja na terenu. Imajući u vidu navedene okolnosti, rukovodstvo KPJ je svoj pokret saveznicima primarno predstavljao kao oslobodilački, antifašistički i saveznički u zajedničkoj borbi, čvrsto se držeći diplomatskog polja djelovanja, postepeno i odlučno se boreći za međunarodno priznanje nove države ("nove Jugoslavije"), ne odričući se pritom svojih bazičnih ideoloških, a time i revolucionarnih obilježja (crvene petokrake zvijezde kao zvanične oznake i sl.). Na taj način se oprezno i na mala vrata pouzdano utirao put i za međunarodno priznanje revolucionarnih promjena. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
