Ukazujući na opasnost od različitih oblika ekstremizama kao kompromitujuće prakse pokreta, Milovan Đilas upozorava da bi greške "kako u jednom (sektaškom) tako i u drugom (oportunističkom) pravcu" mogle skupo koštati partiju i pokret. U tom smislu poručuje: "Da bi izbjegli pogreške u jednom i u drugom pravcu, komunisti moraju dokazati sav elasticitet, svu okretnost i političku oštroumnost, da te grupe i ljude iz tih grupa, koje mogu pridobiti makar i za kolebljive saradnike ili neutralizovati, ne pretvore u protivnike." Evidentno je da se iz navedenih Đilasovih riječi ne vidi bilo kakav ekstremizam, već naprotiv, svijest o nužnosti političke strategije i opreznosti, kao i svijest o potrebi za okupljanjem što različitijih patriotskih snaga u što širi zajednički front. Što se tiče samih "lijevih skretanja" posebno je važno naglasiti da je Đilas potpuno svjestan ove opasnosti.
On je po tom pitanju vrlo konkretan kada u pomenutom pismu PK-u kaže: "Prije svega, ukazuje nam se gdje se nalazi i u kakvom se obliku javlja glavna opasnost u Partiji. Drug Staljin nas je učio da je glavna ona opasnost protiv koje smo zaboravili da se borimo. Karakteristično i poučno je da je na prvom dijelu savjetovanja bilo premalo govora o toj glavnoj opasnosti, da je ona sasvim zaboravljena. A ta opasnost jeste 'lijeva opasnost', SEKTAŠTVO PREMA MASAMA (istaknuto u originalu – prim. AM), koje ne vodi računa niti o objektivnim uslovima, niti o stanju zrelosti masa, ona se ispoljava u skučenim začaurenim, od masa u današnjim uslovima odvojenim oblicima rada. To skretanje onemogućava da se izrazi zdravi, duboki patriotizam našeg naroda... To znači da u Partiji treba povesti odlučnu borbu protiv sektaštva prema masama, idući u toj borbi čak do izbacivanja iz Partije onih koji se pokažu nepopravljivim. […]
Revolucionarna djelatnost Milovana Đilasa 1941. godine pruža sliku njegovih uvjerenja na samom početku rata i revolucije: kako je vidio borbu, šta je očekivao od nje, kako je sagledavao strategiju, na šta je obraćao pažnju. Iz toga se može zaključiti da Đilas na početku rata ne razdvaja ustaničku od revolucionarne borbe, što može biti posljedica nedovoljne koordinacije sa ostatkom CK ili nepostojanja još iskristalisane strategije u vrhu rukovodstva na samom početku ustanka, ili možda lične odluke, odnosno autonomnosti u djelovanju. Đilas u to vrijeme postupa u skladu sa ideologijom kojoj pripada i dosljedno se izjašnjava za revolucionarni oblik promjene sistema, a rat i okupaciju doživljava kao pogodan trenutak za realizaciju te ideje. U tom pogledu pokazuje veliki stepen svijesti o potrebi saradnje sa svim patriotskim snagama i potencijalnoj opasnosti koja prijeti od revolucionarnog ekstremizma. Ispoljava takođe i demokratizam po pitanju stvaranja prvih ustaničkih organa vlasti, što je neobično za jednog komunističkog rukovodioca. S druge strane, zagovornik je oštrog obračuna sa predstavnicima pete kolone, što pojedine autore navodi na zaključak o njemu kao inicijatoru tzv. "lijevih grešaka", oblika revolucionarnog ekstremizma prema političkim protivnicima u ratnim uslovima. Tu se može zapaziti izvjesna Đilasova ambivalencija u stavovima, što bi moglo biti posljedica ili nedovoljne ideološke izgrađenosti ili političkog taktiziranja u uslovima ustaničkog rata. Sve u svemu, Đilasova djelatnost u Crnoj Gori 1941. pruža nam autentični ratni portret jednog visokog vojnopolitičkog rukovodioca i revolucionara, kao jednog od prvih, ako ne i prvog, inicijatora revolucionarne smjene vlasti u praksi.
U posljednjoj godini oslobodilačkog rata 1944–1945, koja većim dijelom obuhvata i završnu fazu revolucionarnog osvajanja vlasti, karakteristična je posebna praksa političkog djelovanja, ideološki netipična za jednu komunističku partiju, odnosno pokret koji je ona predvodila.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
