Vrijedi ovom prilikom izdvojiti riječi Branka Petranovića koje opisuju moralni profil komuniste poniklog iz vremena o kome govorimo: "Moralnopolitičku čvrstinu predratnog komuniste odlikovao je heteromni moral koji je odvajao stvar organizacije od stvari ličnosti koja je zanemarivana u ime velikih zadataka, velikih ciljeva budućnosti, stvari svjetskog proletarijata i proleterskog internacionalizma kao onovremenog kanona u komunističkom pokretu. Izvršenje dužnosti, prije svega odgovornost pred višim rukovodstvom i spremnost na žrtvu, karakterisala je i izdvajala komuniste u odnosu na pripadnike drugih političkih i klasnih snaga. Hranilo ih je uvjerenje u pravednost komunističke stvari, narasle socijalne nepravde građanskog društva, idealizacija sovjetskog poretka, prihvatanje ocjena i zadataka bez diskusija i rasprava.
Stvari s vrha primane su kao imperativ o kome se nije šta imalo raspravljati. Živjelo se u vatri borbe i u izgaranju za bolju sjutrašnjicu. Podaničko, militantno, solidarno i fanatično uvjerenje nije međutim smatrano za unutrašnji teret, već nasuprot tome – za najviši izraz slobodnog opredjeljenja." Konkretno za partijski Agitprop (na čijem je čelu poslije rata stajao Milovan Đilas), Branko Petranović ističe da je njegove članove karakterisala "nepokolebana vjera, fantastična snaga uvjerenja, smisao za žrtvu, ideal koji se ne može pokolebati, isključivost prema drugima koji suprotno misle, dogmatsko-hermetička zatvorenost..." Govoreći o osobinama komuniste intelektualca, Petranović citira riječi Radovana Zogovića koji ističe da "postati komunist, to je prije rata, osobito kod intelektualaca i ostalih ljudi iz srednjih slojeva, značilo, osim sveg drugog, činiti... integralni prelom u sebi kao ličnosti, prihvatiti se da mijenjaš sebe u smislu očovječenja, suzbijati u sebi individualizam, karijerističke i vlasničke instinkte i recidive, dvoličnost i pretencioznost, insistirati u sebi na novom moralu..." Iz ovoga se može izvesti zaključak da su rigidnost, isključivost i surovost, kao i lični asketizam, posvećenost i spremnost na žrtvu, bile jedne od dominantnijih karakteristika zvanično važeće revolucionarne etike predratnih, pa i ratnih komunista.
Navedene karakteristike, kao svojevrsni uzorni kodeks ponašanja, nijesu poslije rata zvanično mijenjane, niti ukidane ili osporavane. Međutim, u izmijenjenim okolnostima, u životnoj praksi sopstvene apsolutne vlasti, neizbježno je moralo doći do njihovog postepenog urušavanja. Taj proces je otpočeo još u toku rata, a znatno je pojačan na kraju i poslije rata primanjem novih članova u Partiju i omasovljavanjem NOP-a, kada je pristigao veliki broj ljudi iz ruralnih pasivnih sredina (ali ne samo iz njih), među kojima znatan broj nije imao jasnih ni iskrenih predstava o ideologiji, a poslije osvajanja vlasti ugledao i povoljnu šansu za ličnu socijalnu promociju i afirmaciju. Bilo je to vrijeme velikih socio-geografskih i kulturoloških potresa, vrijeme kada su "gladni buntovni seljaci iz planinskih predjela" masovno nagrnuli u bogatije krajeve i gradove. "Došlo je do sukoba između brda i doline", naglašava Vladimir Dedijer. Vođa jugoslovenske revolucije Josip Broz Tito i partijsko rukovodstvo zaposjeli su dedinjske vile i počeli sve više da žive otuđenijim životom od naroda i velikog dijela običnog članstva.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
