Teško je precizno označiti momenat Đilasovog suočavanja sa pomenutim devijacijama i početak njegovog kritičkog sagledavanja takvih i sličnih pojava. Ono što je evidentno, jeste da je Đilas teorijsko uobličavanje svojih kritičkih pogleda u odnosu na socijalističko društvo započeo tek poslije sukoba sa SSSR-om i poslije faze kritike spoljne politike Moskve, kada prelazi na analizu sovjetskog sistema, 1950. godine.
U svojim memoarima, sjećanjima i kasnijim kazivanjima Đilas često napominje da je već po oslobođenju zemlje i osvajanju vlasti osjetio izvjesne znakove unutrašnje odbojnosti prema novom stilu života visokih rukovodilaca kojima je i sam pripadao. Za takva tvrđenja, za sada, nemamo neposredne potvrde u izvorima. Može se samo pretpostaviti, s obzirom na njegove lične osobine, koje su nesporno uključivale izvjestan stepen idealizma, da je nešto slično možda intimno i osjećao, pa u nekim trenucima čak i podijelio sa bliskim ljudima (možda i sa samim Titom), ali o bilo kakvoj sadržajnoj javnoj kritici na tu temu u prvim godinama poslije rata ne može se govoriti. S obzirom na visok politički položaj koji je uživao, Đilasu su takođe sledovale privilegije i način života visokih funkcionera, pa se u biti ni njegov život u tom smislu nije mnogo razlikovao od ostalih (vila na Dedinju, mogućnosti materijalnog obilja, udobnosti Titove neposredne okoline, odlasci u lov, i sl.). Ipak, pojedini svjedoci, bliski Đilasu u to vrijeme, svjedoče o pojedinim detaljima iz njegovog privatnog načina života koji govore o očuvanim elementima predratne etike, pa i naglašene lične skromnosti (u odnosu na stil življenja tadašnjih najviših funkcionera). Tako Vladimir Dedijer piše: "Kada je Đilas poslije rata došao u Beograd nije mnogo izmijenio svoj način života. Njegova stara majka Vaja, kuvala bi mu crnogorska jela, krtolov kačamak (kačamak sa krompirom), a ponekad barenu jagnjetinu. Uvijek je za trpezom imao po nekoliko gostiju, uglavnom Crnogoraca. Iako je za vrijeme rata strašno volio konje, a poslije rata najekstravagantnije automobile, nikada nije prisvojio neku vilu: nju su mu dodijelili Tito i Ranković koji su se svim silama trudili da ga natjeraju da živi njihovim načinom života."
Poslije Rezolucije IB-a, Milovan Đilas je, pored ostalog, iznova insistirao i na afirmaciji moralnih vrlina jugoslovenskih komunista i jugoslovenskih građana. Reovolucionarnu etiku i socijalistički moral, koji je trebalo da se manifestuje kroz revolucionarnu izgradnju društva, Đilas je saopštavao u vidu poruke da je borba za socijalizam istovremeno i borba za stvaranje novog čovjeka, čija će svijest i osjećanja biti drugačiji nego kod čovjeka kapitalizma. "Taj novi čovjek će biti", govorio je Đilas početkom septembra 1948, "nesebičan, iskren, hrabar i skroman. Njemu će dobro naroda, narodna svojina – biti iznad svega. Već sada se masovno javljaju ljudi koji se bore za čuvanje narodne imovine, koji ustaju protiv lakomosti, gramzivosti, prevaranstva i sitnih krađa svake vrste. To su ljudi koji paze na svaki gram i svaku paru narodne imovine, koji narodnu imovinu osjećaju kao svoju... Skromnost je... osobina novog čovjeka koji se stvara kod nas... Njemu nije glavno da se lično istakne nego da pobijedi opšta stvar za koju se bori. On se takmiči sa neviđenom upornošću, ali ne radi slave, nego radi stvari... On hoće da se razvija sa uspjehom posao na kom radi, makar on lično ostao nezapažen, on je svjestan da je dužnost ljudi da rade za opšte dobro..."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
