Naslovnom sintagmom romana Vukosava Delibašića ("Povratak iz pakla", prim. priređ.) upečatljivo je sugerisana sudbina književnog junaka o kojem se pripovijeda – povratnika iz golootočkog logora, koji je u metaforičkom ključu vrednosno poistovijećen s paklom. Zanimljivim pripovjedačkim manevrom čitalac se na početku romana "zadržava" u neizvjesnosti povodom mistifikovanog lika koji svjedoči sudbinu povratnika. Nemogućnost da se izbori s nasljeđem traumatične prošlosti književnog junaka odvaja od djelanja. Stoga je elementarni ambijent romana dočaran okvirom pripovijedanja, koje nerijetko zadobija ispovijedni karakter. Objektivizacija atmosfere uspostavljena je tradicionalnim pripovijedanjem u trećem licu, mada to ne predstavlja prepreku za ostvarivanje spoznaje unutrašnjeg bezdana, otvorenog u Vojinu – glavnom junaku Delibašićevog romana.
Iako se u prološkom dijelu romana ne eksplicira naziv logora, po detaljnom opisu bivšeg zarobljenika čitalac pouzdano zaključuje da je riječ o Golom otoku, koji je simbolizovan kao "prokleto mjesto, na kojem do prije pola godine nije bilo života, osim galebova, koji su kružili iznad i rijetko se spuštali na gole stijene, jer tu ništa nije bilo što bi ih nahranilo". Pripovjedač se ne zadržava na opisu prostora i ljudi koji naseljavaju logor, već fokus seli na privilegovanog književnog junaka, kojem izlazak iz logora ne donosi izbavljenje, već ga pritiska kao usud. Prije nego što Vojin zavrijedi čitalačku empatiju, pripovjedač sugeriše karakterne osobine koje odaju sliku čovjeka – žrtve ideologizovanog svijeta, pretvorenog u poprište sukobljenih političkih stanovišta: "Da je bio bez časti i ponosa, da je priznao krivicu bez krivice, da je krenuo onako pun života, na svoje saborce iz rata i sapatnike iz prividnog mira, oslobodio bi sebe i spasio svoju glavu. Spasio bi glavu, a šta bi bilo sa časti i obrazom? Gdje bi mu duša?"
Delibašićev junak tragičan je najviše po tome što nema suštinsku moć izbora. Njegovo opredjeljenje da slijedi nametnuti, a potom naglo odbačeni stav obogotvorenog komunističkog autoriteta – Partije, učiniće ga otpadnikom koji istorijske i političke prilike ne sagledava iz interesne, već isključivo iz idejne perpektive. Vojinova neprilagođenost konotirana je kao vidljivi znak njegove časne prirode i nepokolebljivog stava. Odan utopiji sovjetskog komunističkog raja, junak romana rizikuje ne samo gubitak vlastitog života nego i propast cijele porodice.
Specifičnost pripovjedačkog postupka sadržana je u dijalogičnom tretmanu logorskog iskušenja, o kojem gotovo ravnopravno razmišljaju i govore Vojin i njegova supruga, Mirjana. Uobličavajući ideju razornog uticaja politike na porodicu, pripovjedač je ukrstio dvije doživljajne perspektive – Vojinovu i Mirjaninu – pokazujući puni besmisao političkog stradanja. Prilazeći domu, nakon višegodišnje robije, Vojin podozrijeva od Mirjaninog odricanja, svjestan da se totalitaristička praksa nije primjenjivala samo na njega već i na nju: "Ona je njegova velika ljubav, jaka žena čvrstog karaktera, voljela ga je iako to nikada nije glasno izgovorila, pa da je i umro tamo, uvijek bi ostao u njenom srcu i mislima, a noćas evo dolazi svojoj kući kao zalutali stranac, sa strahom kako će ga prihvatiti."
Piše:
DR RADOJE FEMIĆ
(Nastaviće se)
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar