U znaku preispitivanja ostvaruje se i karakterizacija Vojinove supruge, koja dolazak stranca povezuje s tegobnim iskustvom nasrtanja na porodičnu čast. Međutim, prizor u kojem se vrši prepoznavanje fundiran je unutarnjom dramatikom koja je posredovana sljedećim opisom: "Noge joj se posjekoše, samo što nije pala. Pomiješa se onaj pređašnji strah sa tugom i radosti. Nije svejedno. Šest godina i malo više nije ga vidjela. Toliko je trajalo njeno nadanje da će se vratiti, i toliko strah da ga nikada neće vidjeti". Lutajući motiv supružničke odanosti u romanu funkcioniše kao kontrast opštoj slici dekadencije, prevrtljivosti i izdaje. Motiv lojalnosti mužu, kao relikt patrijarhalnog vremena, suprotstavlja se revolucionarnoj doktrini, prema kojoj je ideološka tvorevina iznad bračne, a revnost prema Partiji iznad porodične revnosti.

Vojinova reakcija na Mirjanin doček otkriva rezigniranog, poraženog čovjeka, čije logorsko iskustvo poništava elementarni humanistički sadržaj "Mirjana moja, odavno me niko nije zovnuo imenom. Ja nisam čovjek... Ja sam broj". Izmoždenog tijela i slomljene duše, Vojin nastoji da iznova osmisli uporišnu tačku egzistencije, međutim, to mu ne polazi za rukom. Nasilje i poniženja koja su mu priredili saborci, Vojin podnosi lakše nego prazninu porušenih ideala, iz koje se nazire ništavilo.

Drevna istina – da su priča i pričanje najdjelotvorniji način iscjeljenja, potvrđuje se Vojinovim i Mirjaninim postupkom; odluku da jedno drugom povjere sve detalje preživljene nesreće čini ih donekle oslobođenim nepodnošljivog bremena koje im je ideološka stihija nametnula. Smjenjujući dijaloške partije, pripovjedač gradi relativno statičnu kompoziciju romana, uspostavljajući svijet ideja kao dominantni sloj pripovjedačkog procesa. Mirjana priznaje da je stradanje nije obezdušilo, pokazujući herojski karakter žene – stradalnice za održanje porodičnog ognjišta. Njene riječi imaju aksiomatsku snagu, neopozive su i izgovorene s ubjedljivošću koja nadrasta emocionalno-izražajni karakter ovdašnje tradicionalne žene: "Ne žalim Vojine ništa, ama baš ništa i nimalo što sam se žrtvovala zbog naše ljubavi. Sve će nestati osim nje".

Mirjana donosi opšteljudske zaključke koji nadmašuju konkretno iskustvo Vojinovog utamničenja. Njeno sagledavanje je dalekosežno, iznad jedne epohe, čiji krah je uvjerljivo potvrdio uzaludnost žrtvovanja: "Vojine, doći će vrijeme, možda i poslije nas, koje će pokazati da su ponizili sebe a ne nas, jer onaj ko ponižava poštene, sam bude katkad ponižen".

Iako prikazani u saglasju, likovi Vojina i Mirjane su kontrastirani po temperamentu. Nasuprot stereotipnoj simbolizaciji, Vojin je koncipiran kao sanjar, sklon melanholiji i očajanju, dok je Mirjana oličenje praktične rustikalne mudrosti, koja puni izraz zadobija u životnom opredjeljenju za aktivnu borbu s nedaćama. Time se motiviše Vojinova predanost komunističkoj dogmi, čiju protivurječnost je spoznao u zarobljeničkim danima: "Znao sam, Mirjana, da poslije rata ništa neće biti isto, ali sam očekivao da će se sve promijeniti nabolje i da će svaki pojedinac ugledati svjetliju budućnost, a onda sam shvatio da je sve bila utopija".

PIŠE:

Dr Radoje FEMIĆ

NASTAVIĆE SE