Pripreme za povratak na ustavni poredak su bile završene već krajem aprila ali je, zbog propasti diktature u Španiji i abdikacije Alfonsa XIII, kralj Aleksandar odlučio da sa "darivanjem" ustava malo pričeka, da to ne bi, od protivnika režima, bilo protumačeno kao znak slabosti i straha od ponavljanja španskih prilika u Jugoslaviji.
Na sjednici Ministarskog savjeta održanoj 18. jula 1931. Petar Živković je saopštio članovima kabineta da je kralj odlučio da pristupi ispitivanju "onih prethodnih uslova koji bi omogućili prelazak ka novom stanju". Istovremeno je odlučeno da se, u što većoj tajnosti, nastavi sa obrazovanjem stranke, odnosno sa organizacijom pristalica, kako se izrazio ministar Marinković, "kako bi se ispitalo našta se vlada može nasloniti u izvođenju daljeg rada na normalizaciji". Tokom ljeta su, u skladu sa navedenom odlukom, održani brojni zborovi i konferencije na kojima su ministri, pomoćnici ministara i banovi sondirali raspoloženje u narodu i govorili o potrebi stvaranja stranke koja će biti opštejugoslovenska. Sa druge strane, kralj je u avgustu rekao britanskom poslaniku Nevilu Hendersonu kako je "nestrpljiv da stvori, ako je to moguće, parlament koji će predstavljati Jugoslaviju, a ne različite nepovezane regione zemlje ili bivše političke partije".
Kako je kralj u intervjuu francuskoj agenciji "Avas" najavio promjene koje će "učvrstiti sadašnji pravac nacionalne i državne politike", mnogi su očekivali da će do proglašenja Ustava doći na dan desetogodišnjice kraljeve vladavine, 16. avgusta. Međutim, vladar je iznenada otputovao na Bled, a jubilej je bio proslavljen bez njega. U drugoj polovini avgusta kralj je na Bledu razgovarao sa Acom Stanojevićem i Antonom Korošecem pokušavajući da ih nagovori da prihvate novi državni kurs. Postojala su dva scenarija povratka na ustavnost i parlamentarizam – prvi je bio da Ustav bude usvojen u Parlamentu, ako bi se za to privoljeli predstavnici građanskih stranaka, prije svega slovenački klerikalci i radikali, i drugi koji je predviđao da najviši državni zakon bude oktroisan. Stanojević je, međutim, tražio da se obrazuje neutralna vlada koja bi sprovela slobodne izbore. Korošec je bio spreman da još jednom pruži podršku režimu, ali kada se povukao Stanojević i Korošec se predomislio.
Kako dogovor sa bivšim političkim prvacima nije bio postignut, a rad na stvaranju opštejugoslovenske stranke nije tekao željenom brzinom, kralj je narodu podario Ustav. Septembarska rekonstrukcija vlade je predstavljala uvod u proglašenje Ustava. Umjesto Dimitrija Ljotića, dotadašnjeg ministra pravde, i Dušana Serneca, ministra građevina, u vladu je ušlo osam novih ministara, uglavnom disidenata građanskih stranaka. Drugog septembra uveče je u dvoru održana sjednica Ministarskog savjeta kojom je predsjedavao kralj. Zapisnik na sjednici nije vođen jer su tretirana politička pitanja. Tom prilikom je Bogoljub Jevtić, ministar dvora, pročitao tekst Ustava koji je sjutradan proklamovan. Kralj je Ustav oktroisao, odnosno darivao. […]
Septembarski ustav je formalno označio kraj otvorene diktature. Za razliku od Vidovdanskog koji je državu definisao kao ‘‘ustavnu i parlamentarnu monarhiju‘‘, novi Ustav je izostavio odrednicu ‘‘parlamentarna‘‘. Obim kraljevske vlasti po ovom Ustavu je bio znatno širi nego po Vidovdanskom. […] Kraljeva ličnost je neprikosnovena. On ne odgovara ni krivično ni građanski, a za njegova djela odgovaraju ili ministri kao pojedinci ili Ministarski savjet kao kolektivno tijelo kao premapotpisnici kraljevog akta. Međutim, iako kralj ne odgovara ni za kakvu povredu zakona, to ne znači da ga se on ne mora držati. Naročita ovlašćenja je vladaru davao član 116 Ustava, tzv. mali Ustav. Ovaj član je predvidio da u "slučaju rata, mobilizacije, nereda i pobune, koji bi doveli u pitanje javni poredak i sigurnost države" ili ugrozili državne interese, vladar dobija pravo da preduzima "sve izvanredne neophodno potrebne mjere", "nezavisno od ustavnih i zakonskih propisa".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
