Amnestirani bosanskohercegovački partijski prvaci, sa hipotekom kolebljive prošlosti, nastojali su Titu i najužem vođstvu Jugoslavije dokazati da se po pitanju unutarpartijske opozicije u republici "odlučno radi". Raširena kolebanja morala su biti sankcionisana. Nedugo nakon Petog kongresa KPJ, na Sjednici Politbiroa PK KPJ za BiH, 2. avgusta 1948. godine, formirana je Partijska komisija u sastavu: Šefket Maglajlić, Rudi Kolak i Svetolik Gospić, sa zadatkom da ispita "antipartijsko držanje" pojedinih ministara u Vladi NR Bosne i Hercegovine, članova Mjesnog komiteta KPJ Sarajevo i dijela viših oficira UDB-e za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, nakon "beogradskog ubjeđivanja" niko od vodećih komunista, ministara u republičkoj Vladi, kao ni članova MK KPJ Sarajevo, nije zadržao početni stav, svi su "promijenili mišljenje" i stali na stranu CK KPJ. Obračun koji je uslijedio odnosio se na manji broj rukovodećih komunista koji su ostali dosljedni prvobitnom stavu, a najviše na one koji su se prema mišljenju Komisije "neiskreno izjasnili" za stavove iz dokumenata CK KPJ, što je jedna od specifičnosti informbirovskog loma u Bosni i Hercegovini.
Iako su se turbulencije i kolebanja unutar bosanskohercegovačkog rukovodstva sasvim sigurno javili nešto ranije, neslaganja sa politikom CK KPJ javno su se pokazala na Sjednici PK KPJ za BiH održanoj između 1. i 2. jula 1948. godine. Nakon što je sekretar Đuro Pucar Stari otvorio sjednicu, uvodna riječ pripala je Avdu Humu. Istakao je "dubok utisak" koji je na njega ostavilo pismo iz Moskve, ali je odbio da prihvati ocjenu da rukovodstvo KPJ vodi antisovjetsku politiku i da njeni lideri daju antisovjetske izjave. Odbacio je tvrdnje da se prema sovjetskim stručnjacima stvorio neprijateljski odnos. Negirao je optužbe da se u Jugoslaviji razvija kapitalizam, argumentujući to političkim radom KPJ na likvidaciji kapitalističkih elemenata na selu i u gradu. Humo je zastupao stavove CK KPJ i po pitanju odnosa prema Narodnom frontu, odbacivši mišljenje Informbiroa da je KPJ "polulegalna". Pravilnom je ocijenio odluku CK KPJ da svoje predstavnike ne šalje na sjednicu Informbiroa, smatrajući da je ovo tijelo unaprijed osudilo KPJ i da ima cilj da smijeni jugoslovensko vođstvo. Ipak, Humo je iznio stav koji donekle nije odgovarao potpunoj i bezrezervnoj podršci politici CK KPJ. Rekao je da "sovjetskom ambasadoru u Jugoslaviji treba omogućiti prikupljanje informacija" i smatrao da je stav CK KPJ o sovjetskom ambasadoru "preoštar".
Hasan Brkić je prvi na sjednici iznio mišljenja koja su šire odstupala od linije CK KPJ. Prema izjavljenom, pošto se u potpunosti slagao sa prvim pismom CK KPJ – jer je vjerovao da "naš CK ne sumnja u dobronamjernost i principijelnost VKP (b)", nakon drugog je uslijedio preokret u njegovom mišljenju, najviše zbog nepovjerenja jugoslovenskog rukovodstva prema sovjetskoj partiji: "Da nije bilo te sumnje sa naše strane u motive CK VKP (b) stvari se ne bi ovako zaoštrile. CK VKP (b) nije bio ničim drugim rukovođen nego željom da pomogne našoj partiji i nije trebalo svu njegovu kritiku svesti isključivo na pogrešne i klevetničke informacije". Nije se složio sa stavovima Milovana Đilasa, iznesenim na sjednici PK KPJ za BiH, da su u Centralnom komitetu sovjetske partije "većinom Rusi", da u rukovodstvima saveznih republika "sjede Rusi" i da je centralizam veći nego u KPJ. Smatrao je da takve optužbe imaju smisao dokazivanja da se sovjetska partija "izrođava". Bio je duboko uvjeren da "izjave druga Đilasa", kako ih je on razumio, "nisu stav našeg CK". Pored neprihvatanja nepovjerenja CK KPJ prema VKP (b), iskazanog odbijanjem da se spor riješi na sastanku Informbiroa, on je načelno prihvatio i Staljinove optužbe o polulegalnom karakteru KPJ argumentovanim činjenicama da dugo vremena nije održan izborni partijski Kongres.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
