Đuro Pucar Stari se na sjednici PK KPJ za BiH, između ostalog, posebno kritički osvrnuo na Čolakovićevu izjavu da ne vjeruje u izgradnju socijalizma u Jugoslaviji bez Sovjetskog Saveza i zemalja "narodne demokratije", a da se ne naruši životni standard stanovništva. Uvjeravao je prisutne da će u izgradnji socijalizma biti dosta poteškoća, ali da ne stoji da će životni standard morati biti snižavan. Tvrdnje je argumentovao iznoseći podatke da Jugoslavija, sem redovnih trgovačkih veza sa socijalističkim zemljama, od njih nije imala naročito veliku pomoć. Izjavio je da ako druge zemlje socijalizma imaju trgovinske veze sa "imperijalističkim državama" isto pravo ima i Jugoslavija, čime je anticipirao novi kurs jugoslovenske spoljne politike.
Sjednica je završena u četiri sata ujutru, što govori o ozbiljnosti kriznog momenta u Bosni i Hercegovini. Izjašnjavanje na Sjednici PK KPJ za BiH 1. i 2. jula 1948. nije, međutim, pokazalo pravu sliku ni stvarni obim loma među vodećim komunistima u centralnoj jugoslovenskoj republici. Dostupni dokumenti ukazuju na kolebljivost sa pomenute sjednice odsutnog Cvijetina Mijatovića, "čvrstog" Avda Huma i "nepokolebljivog" Đura Pucara. Strah od hapšenja i želja za očuvanjem funkcija i privilegija, po svemu sudeći su značajno uticali da pojedini komunisti prikrivaju svoje stvarne stavove. U dokumentima nastalim tokom istrage, zbog "neprijateljskog djelovanja" na liniji Informbiroa, vođenoj protiv profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu Branislava Nedeljkovića, jedan od svjedoka, potpisan pseudonimom "Branko", svjedočio je da je profesor u razgovoru sa njim govorio: (...) Čuo sam i za Maju [Cvijetina Mijatovića] da nije onako čvrst kao što se to moglo očekivati s obzirom na njegov položaj". Takođe, na liniji Informbiroa optuženi oficir UDB-e za Bosnu i Hercegovinu, Čedo Miletić, je na saslušanju pred Partijskom komisijom PK KPJ za BiH izjavio da mu je neimenovani kolega, takođe oficir UDB-e, u razgovoru saopštio da "drugovi iz Pokrajinskog komiteta", navodeći imena Avda Hume i Đure Pucara, ubjeđuju druge u ispravnost stavova CK KPJ, a govore "protiv svoje savjesti" kako bi "sačuvali pozicije".
Duboko usađeni ideal Sovjetskog Saveza djelovao je kako na šire slojeve stanovništva, tako i na partijsko članstvo i rukovodeće komuniste. Popularisanje i razvijanje ljubavi prema SSSR-u, Crvenoj armiji i boljševičkoj partiji, bilo je među jugoslovenskim komunistima prisutno još od međuratnog perioda. Sukob sa rukovodstvom zemlje koja je smatrana prijateljem i glavnim zaštitnikom interesa socijalističke Jugoslavije, morao je uzrokovati unutrašnju rastrzanost. Mnogim komunistima, pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje je bio epicentar revolucionarne borbe, činilo se da se pred njihovim očima ruši cjelokupni sistem ideja, principa i odnosa po kojima je stvoren jugoslovenski revolucionarni pokret. Raskid sa SSSR-om uzrokovao je mnoge psihološke lomove i moralne dileme, što je posebno bilo izraženo među rusofilnim srpskim kadrovima. Tradicionalna ljubav prema Rusiji, mnogo starija od ideološke bliskosti, generisala je depresiju. Dobar primjer je izjava Uglješe Danilovića, koji je na pomenutoj sjednici svoju psihičku potištenost izrazio riječima da ako bi posumnjao u boljševičku partiju, "onda bi se u njemu sve slomilo".
S obzirom na ugled i uticaj koji je u PK KPJ za BiH imao Rodoljub Čolaković, posebno je značajno sagledati razloge njegovog kolebanja i neslaganja sa stavovima CK KPJ. I pored neprincipijelnosti i poniženja koja je doživio još dok je bio "vojnik Kominterne", Čolakovića kao istinskog komunistu nikada nije napuštalo uvjerenje da su "Rusi načelni".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
