Na pitanje Partijske komisije zašto je njegovo mišljenje bilo protivno stavu CK KPJ, ministar Voja Ljujić je odgovorio da nije imao "izgrađen stav", da je za Rezoluciju saznao dok je službeno bio u Beogradu, i to "preko radio stanice". Za sve one koji nisu bili bliže upoznati sa suštinom problema u odnosima između rukovodstava dvije partije, a upućenih je bilo vrlo malo, kritike iznesene u Rezoluciji Kominforma predstavljale su veliko iznenađenje.
Ministra finansija Obrena Starovića kolebala je sumnja jugoslovenskog rukovodstva u neravnopravan položaj KPJ pri rješavanju spora. O tome je izjavio: "Uzrok je taj što ja nikad nisam mogao pretpostaviti takvu prepisku između dvije partije. Drugo, što nisam mogao sebi najmanje da pružim sliku da mi nismo mogli ravnopravno razgovarati na Informbirou. To je ono što me je dovelo do toga da sam tražio greške i tamo gdje one ne postoje." S obzirom da su jugoslovenski komunisti još od međuratnog perioda i odnosa koji su vladali u Kominterni bili naviknuti na autoritet lidera međunarodnog komunističkog pokreta, otuda ne čudi Starovićeva izjava data Partijskoj komisiji: "Imena ljudi u Informbirou su svijetla imena i to me je zbunjivalo i teško me je ko mogao ubijediti".
Za razumijevanje razloga "antipartijskog" držanja komunista u Bosni i Hercegovini zanimljivi su stavovi ministra prosvjete Slavka Mićanovića. Njega je, prema sopstvenoj izjavi, sa Rezolucijom upoznao Rodoljub Čolaković: "Za rezoluciju Informacionog biroa čuo sam kada sam bio na putu, tj. u Tuzli. Kratko sam razgovarao sa drugom Rodoljubom Čolakovićem i on mi je rekao da je teška situacija u našoj partiji." Čolaković je nesumnjivo imao uticaj na formiranje mišljenja Slavka Mićanovića. On je poslije "beogradskog ubjeđivanja", na Sjednici Politbiroa PK KPJ za BiH, 7. avgusta 1948. godine, kada je pala odluka da se "udari" po "antipartijskim elementima", samokritički naglasio da je možda uticao na držanje Slavka Mićanovića, jer je jednom pred njim rekao da je trebalo ići na sjednicu Informbiroa. Za tadašnje prilike, ministar Mićanović je imao zavidno obrazovanje. Uz zvanje diplomiranog filozofa (pedagoške grupe), bavio se i naučnim radom u oblasti dijalektičkog materijalizma i istorije filozofije, a posjedovanje opšteg i marksističkog obrazovanja omogućilo mu je bolje razumijevanje i temeljniju analizu "dopisivanja dvije partije", kao i same Rezolucije Informbiroa. Mogućnost kidanja veza sa SSSR-om imala je posebno snažan uticaj na njegovo mišljenje. Naročito ga je kolebalo "drugo pismo" CK SKP (b), koje su potpisali "drugovi Staljin i Molotov", što ga je učvrstilo u stavu da je "naš CK po nekim pitanjima griješio". Javno je izrazio mišljenje da CK KPJ treba da pošalje svoje delegate na zasjedanje Informbiroa u Bukureštu. O tome je pred Partijskom komisijom izjavio: "Taj svoj stav ja sam iznio na sastanku Aktiva PK KPJ, gdje je prisustvovao i jedan broj članova Pokrajinskog komiteta." Objavljivanje i sadržaj Rezolucije Informbiroa produbilo je njegovu kolebljivost: "Kada sam pročitao rezoluciju informacionog biroa, ona je na mene ostavila vrlo težak utisak."
Prema zabilješkama Đura Pucara Starog, međuratni partijski aktivista i prvoborac NOP-a Vlado Šegrt takođe je smatrao da treba poslati delegaciju na sjednicu Kominforma, i vjerovao u "dobronamjernost" sovjetske Partije. Izrazio je vjeru u pregovaračku sposobnost jugoslovenske delegacije, prvenstveno Edvarda Kardelja – koji je "dobar teoretik" – i nadu da će nesuglasice sa Informbiroom biti otklonjene.
Slična neslaganja sa CK KPJ i nadu u razrješavanje spora iskazao je i Rade Jakšić. Kritikovao je jugoslovensko vođstvo zbog bojkota sjednice u Bukureštu, ali i vjerovao "u druga Tita da će se ove stvari raščistiti".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
