Ivo Sunarić nije bio "ubijeđen" u ispravnost "načina" na koji je Jugoslavija ušla u konfrontaciju sa zemljama "narodne demokratije", pa je smatrao da sukob treba "što prije likvidirati". Vaso Butozan, poput Rodoljuba Čolakovića, nije vjerovao u izgradnju socijalizma bez pomoći Sovjetskog Saveza. Zabrinut zbog spoljnopolitičkog položaja Jugoslavije upozorio je da će "onaj koji stoji između dva fronta biti satrven".
Saznanje o Staljinovim pismima i Rezoluciji Informbiroa, sudeći prema izjavi Ilije Materića, kolebali su i udaljavali od politike CK KPJ i Vasu Trikića. Zbog "rastrzanosti" i nemogućnosti da zauzme lični stav, "objašnjenje" za nejasnoće o nastalom sporu tražio je u razgovoru sa Hasanom Brkićem, koji i sam kolebljiv nije mogao umanjiti njegove dileme.
Širinu informbirovskog loma unutar Vlade NR Bosne i Hercegovine dodatno ilustruje broj pomoćnika ministara i drugih visokih vladinih službenika koji nisu integralno prihvatili sve stavove iz dokumenata CK KPJ. Sa pojedinim optužbama iz pisama CK SKP (b) i Rezolucije Informbiroa otvoreno ili prikriveno su se slagali: Veselin Jovanović, pomoćnik ministra pravosuđa; Vojo Osmoković, pomoćnik ministra rada; Leon Papo, pomoćnik ministra finansija; Dušan Marković, pomoćnik ministra finansija; Hilmija Šahinpašić, pomoćnik ministra trgovine; Đorđe Pstrocki, pomoćnik ministra šumarstva; Šefik Omanović, pomoćnik ministra državnih nabavki; Tvrtko Matijević, pomoćnik ministra za socijalno osiguranje; Pero Gušić, pomoćnik ministra socijalnog staranja; Aleksandar Jokanović, pomoćnik ministra komunalnih poslova; Hilmija Pitić, pomoćnik ministra finansija; Mile Glavaš, pomoćnik ministra građevine; Peko Papić, pomoćnik ministra finansija.
Takođe, veliki broj ostalih službenika Vlade NR Bosne i Hercegovine, poput Veljka Đorđevića, generalnog sekretara Vlade; Namika Čehića, direktora Ureda za informacije; Ethema Pobrića, potpredsjednika Kontrolne komisije; Dušana Trolića, načelnika u ministarstvu finansija; Slavka Pavlovića, načelnika u ministarstvu finansija; Hamdije Sinanovića, načelnika u Kontrolnoj komisiji, saglasio se sa nekim od optužbi iznesenih u Rezoluciji Informbiroa. Meho Pirolić je bio jedan od rijetkih srednje i niže rangiranih republičkih rukovodilaca kojem je nakon početnih neslaganja sa stavovima CK KPJ pružena "potpuna rehabilitacija". Međutim, iako je nakon toga izabran na funkciju generalnog sekretara Vlade NR Bosne i Hercegovine, "uticaj sredine" ga je veoma brzo vratio na stari put kolebanja.
Pojedini komunisti, poput Muje Hodžića, člana ćelije ministarstva trgovine, su i pred Partijskom komisijom ostali dosljedni početnim stavovima, čvrsto vjerujući Staljinu i drugim perjanicama sovjetskog rukovodstva: "Ja sam prvo član naše Partije pa onda i ostalih, ali ako smo ostali usamljeni i bez saradnje sa ostalim kompartijama, ja smatram da ne mogu biti član KPJ. (...) Ja ne mogu sumnjati u ono što je potpisao Staljin, Molotov i Ždanov. Ja neću da ulazim u to vjerujem li drugu Titu, dovoljno je da kažem da vjerujem Staljinu, a vjeruje mu i drug Tito. S obzirom na ovu nastalu situaciju ja izjavljujem da možda i ne želim biti član KPJ, nije možda, nego ne želim biti." [...]
Početak otvorenog sukoba Tita i Staljina nije ukazivao da će unutar UDB-e za Bosnu i Hercegovinu doći do rascjepa prilično širokih razmjera. Članstvo partijske organizacije republičke UDB-e je Rezolucijom donesenom 15. maja 1948. godine "jednodušno" podržalo odluku CK KPJ o isključenju iz redova Partije "antipartijskih elemenata i neprijatelja Jugoslavije", Sretena Žujovića i Andrije Hebranga.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
