Kako je djelovanje sektora za agitaciju i propagandu snažno uticalo na oblikovanje kulture, prosvjete i nauke, posebno treba naglasiti da je i djelatnost Milovana Đilasa, tj. njegova pozicija, imala jak, ponekad i presudan uticaj na pomenute oblasti. Kao vodeći partijski ideolog Milovan Đilas je često i direktno uticao na naučni i obrazovni program, nerijetko dopuštajući sebi slobodu da naširoko piše ili polemiše o delikatnim i uskostručnim naučnim temama. U tom pogledu, posebno se u nekoliko navrata lično angažovao oko pojedinih problema iz oblasti književne i umjetničke kritike ili pak iz oblasti nauke, kao na primjer istorije i istoriografije.
Agitprop, kao dio šireg partijskog mehanizma, formalno gledano nije imao kapacitet odlučivanja. U tom smislu, ovo partijsko tijelo je zvanično imalo savjetodavni karakter. Međutim, i pored toga, ostaje činjenica da je sam Agitprop, prije svega svojim neprikosnovenim direktivnim načinom rada, ostao upamćen kao tijelo koje vedri i oblači u oblasti ideologije i kulture.[...]
Milovan Đilas je uporno nastojao da aktivira javnu polemiku o različitim kulturnim i društvenim temama. U tom smislu lično je uzeo veoma aktivno učešće, pa je iz tog perioda kao dokument ostalo više njegovih priloga na stranicama raznih glasila, o širokom spektru tema, počev od književnih i kulturnih, pa do teorijsko-političkih, od neuspjele polemike sa Isidorom Sekulić o Njegošu, do samoinicijativno ozvaničene rasprave sa Janezom Stanovnikom i Zvonimirom Kristlom o problemima birokratije. Drugim riječima, Đilas je želio da socijalističkoj demokratiji i javnoj slobodnoj razmjeni mišljenja, kao inicijativi koja potiče od partije, da puni smisao svojim ličnim angažovanjem u javnoj areni obračuna sa suprotnim stanovištima. To je bila njegova osnovna namjera u javnim oglašavanjima praktično sve do pada sa vlasti.
Jedan od najizrazitijih primjera Đilasovog javnog ideološkog razračunavanja u ovom periodu sasvim sigurno predstavlja slučaj Isidore Sekulić i njene knjige o Njegošu. Naime, 1951. godine Isidora Sekulić je objavila knjigu "Njegošu, knjiga duboke odanosti", koja se Milovanu Đilasu u ideološkom smislu nije dopala, pa je s toga riješio da čitav problem na studiozan i sistematski način iznese u javnost. Tako je nastala Đilasova knjiga "Legenda o Njegošu", kao opširan i temeljan odgovor vodećeg marksističkog ideologa spisateljičinom djelu.
Po Đilasovom kazivanju, neposredni povod za njegovo oglašavanje bila su pozitivna mišljenja o knjizi Isidore Sekulić, odnosno pozitivan prikaz knjige koje je objavio književnik Đuza Radović u "Borbi" kao i oduševljenje koje je neposredno iskazao pisac Mihailo Lalić. Đilasu je posebno smetalo što o narečenoj knjizi pozitivno mišljenje imaju i brojni komunisti.
Đilas je, najprije pod pseudonimom, napisao tekst povodom Radovićevog prikaza, koji je 5. januara 1952. izašao u "Borbi". Osnovna tema ovog članka odnosila se na problem ideološke principijelnosti lista "Borba". Naime, Đilas je kritikovao uredništvo "Borbe", prebacujući im da kao marksistička novina objavljuje prikaz autora koji nije marksista. Đilas se pita kako je jedno takvo glasilo kao što je "Borba" našlo baš Radovića "da prikazuje jednu knjigu u kojoj se – sem ostalog – radi i o pitanjima prvenstveno filozofskog, društvenog i istorijskog značaja". Time on ne želi da kaže da u marksističkim novinama ne mogu da sarađuju i nemarksisti, jer sve novine treba da budu otvorene svim građanima za sve probleme. Ali, "jedna marksistička novina mora imati granice u tome da ne može davati nemarksistima da tumače u njoj ideološki izrazito nemarksističku knjigu..."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
