Milovan Đilas, najprije, ističe odsustvo ideoloških primjedbi kod autora prikaza, Đuze Radovića, kao i njegovu slabu vrijednost, a zatim prelazi na samu knjigu Isidore Sekulić. S obzirom na značaj Isidore Sekulić, Đilas smatra da bi bilo korisno da marksisti koji nijesu dogmatičari, na primjeru autorkinog djela suprotstave marksistička gledišta "njenom idealizmu", jer i pored moguće saradnje sa nemarksistima nije korisno prikrivati razlike u mišljenju i ideologiji. Smatrajući da idealistički pogledi i metod Isidore Sekulić pokazuju duboku nemoć razumijevanja Njegoša i njegove epohe, Đilas zaključuje da takav postupak dovodi do "apsolutiziranja u raznim epohama različitih pojava". Mada se ograđuje od umjetničke analize knjige, Đilas naglašava da pomenuti metod i na tom polju oduzima djelu kvalitet: "Jer ako je ljudski pogled na svijet već nesumnjivo dosegao jedan naučni filozofski stepen, onda upotreba prethodnih, nižih stepena kao metoda, ne može ni u kom slučaju a da se negativno ne odrazi na samo umjetničko i književno-kritičko stvaranje." Prema tome, pošto je knjiga Isidore Sekulić nesumnjivo idealistička, redakcije marksističkih listova su dužne da o njoj pišu i ocjenjuju je marksistički, dok svaka druga pozicija predstavlja besprincipijelnost i vodi ka konfuziji među marksistima.
U vezi ovog članka treba reći da Milovan Đilas u njemu ne nastupa u potpunosti logikom starog staljinističkog partijskog ideologa. Primjetno je da on Isidoru Sekulić, kao i Đuzu Radovića, povodom čijeg prikaza je i napisao ovaj tekst, sa ideološke strane neumoljivo kritikuje, pa u određenom smislu i nipodaštava, ali ih ne osuđuje, već ih tretira kao suprotnu stranu koja ima pravo na svoje gledište. Đilasove zamjerke više su okrenute sopstvenom taboru, odnosno marksističkom listu "Borba", koji krši princip i objavljuje prikaz nemarksističkog autora. Takođe, on zamjera neaktivnost samih marksista na polju ideološke borbe, u ovom slučaju odsustvo polemike sa knjigom Isidore Sekulić. Milovan Đilas očigledno smatra da djeluje sa demokratskih pozicija, koje već uveliko zastupa, a marksistima ("koji se bave živom stvarnošću a ne shemama i dogmatikom") upućuje kritiku zbog njihove slabosti, konfuzije i neuzimanja aktivnog učešća u ideološkoj borbi sa svojim protivnicima.
S druge strane, u sagledavanju djela Isidore Sekulić, Milovan Đilas je pokazao potpunu ideološku isključivost i samouvjerenost neupitnog partijskog kulturnog arbitra. Mada nije želio da ulazi u književno-teorijsku analizu umjetničke vrijednosti djela, Đilas je spisateljičinu knjigu napao sa marksističke ideološke pozicije. Sa te pozicije on je potpuno osporio vrijednost djela, iako je spisateljici odao dužno poštovanje kao značajnoj umjetničkoj i intelektualnoj figuri. Suština Đilasove kritike odnosila se na to da je knjiga Isidore Sekulić zasnovana na idealističkim pogledima i tumačenjima, a ne na materijalizmu i njegovoj metodi, što proizvodi nerazumijevanje Njegoša i njegove epohe.
Tako se na primjeru ovog članka vrlo dobro može zapaziti Đilasova dvojnost, inače u raznim vidovima karakteristična za ovaj kontradiktorni period u istoriji Jugoslavije. S jedne strane, zalaže se za demokratski i tolerantan pristup i javno i slobodno sukobljavanje mišljenja, a s druge, Đilas ostaje i dalje bespoštedni marksistički ideolog i neprikosnoveni partijski autoritet u toj sferi. Ovo je vrlo važno zapaziti, jer će i Đilasova buduća knjiga o Njegošu, kao sistematska kritika upućena Isidori Sekulić, u suštini biti građena na takvim pozicijama.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
