Pomenuti članak nije u potpunosti zadovoljio Milovana Đilasa. Naime, poslije razgovora sa Mihailom Lalićem uvidio je "da to nije dovoljno", pa se poslije toga "zadubio u Isidorinu knjigu, a dijelom i njegoševsku literaturu". Kao rezultat ovakvog studioznog pristupa Đilas je napisao opširan članak koji su objavile ''Književne novine'', a nedugo zatim objaviće i knjigu ''Legenda o Njegošu'', koja će se pojaviti aprila 1952. u izdanju beogradske "Kulture".
Knjiga ''Legenda o Njegošu'' Milovana Đilasa predstavlja jednu analitičku i sadržajno koherentnu studiju, polemički intoniranu i ideološki jasno profilisanu. U njoj je Đilas, kao partijski ideolog, sasvim sigurno dostigao vrhunac polemičke političko-ideološke aktivnosti. Pored toga, ovom knjigom pokazao je i tadašnje stanje svoje političke svijesti, pa u tom smislu knjiga predstavlja veoma važan dokument.
Razloge za pisanje i objavljivanje ove polemike Milovan Đilas je objasnio u prvom poglavlju knjige. Napominjući, najprije, da je neposredni razlog njegovog oglašavanja teoretsko-ideološka neaktivnost marksista, Đilas zatim podvlači da je postavljanje problema samog Njegoša "sada i ovdje manje važno", koliko je važno pitanje "stvarne, dugotrajne, zapletene, nezavršene a potajne ideološke bitke oko njega (što je sada i ovdje od ogromne važnosti i što prelazi okvir same njegoševske problematike)". Takođe, Đilas kaže da mu izgleda nemoguće "sada i ovdje odvojiti interpretiranje Njegoša od interpretiranja njegovih interpretatora". Štaviše, pojašnjava Đilas, "ovaj drugi posao je i bitniji jer se Njegoš može pojaviti u pravoj svjetlosti samo očišćen od svakojakih nanosa, a prije svega od izopačavanja što su ga vršili oni koji su pišući o njemu – pisali u stvari o sebi, braneći njime svoje poglede i svoju društvenu praksu". Iz navedenih riječi može se vidjeti da su, između ostalog, razlozi za pisanje ove rasprave bili neraščišćena ideološka pitanja, kao dio šire društvene problematike, kao i djelovanje onih koji te pojave zastupaju i šire, tj. "interpretatora" koji se ne uklapaju u zadati okvir. U konkretnom slučaju, Đilasova namjera bila je ideološko razračunavanje sa jednim književnim djelom i njegovim autorom, koji odstupa od zvanično propagiranih metoda, interpretacija i načina pisanja. Bilo je to djelo ''Njegošu, knjiga duboke odanosti'', književnice Isidore Sekulić.
Milovan Đilas ističe da je djelo Isidore Sekulić bilo neposredni povod za analizu šire društvene pojave. Naime, vremenom Đilas je, zajedno sa drugim ljudima iz rukovodstva (prije svih Kardeljom), primjećivao da "naša javnost – i ona marksistička i naročito ona – upada u plitku, trivijalnu, besprincipijelnu, nekritičku i nenaučnu nacionalnu i nacionalističku romantiku `svoje' (srpske, hrvatske, crnogorske itd.) sitne buržoazije". U početku, Đilas navedenu pojavu, kako kaže, još nije vidio kao hitnu, ali mu sada sve to izgleda drukčije jer više nije riječ o "primitivnom i naivno-romantičnom odnosu običnih ljudi prema prošlosti, nego o takvom njenom interpretiranju koje postaje zloupotreba rečene naivnosti". Tako navedenu pojavu Đilas vidi kao izrazito negativnu činjenicu: "Kao u morskoj oluji, okean klasne borbe izbacuje na sve strane ne samo kominformovska čudovišta, koja nikakva dosadašnja nauka nije poznavala, nego i svakojake stare i dobro znane nakaze, za koje je već davno bilo vrijeme da još jedino naše proleterske i socijalističke majke straše njima svoju djecu. To je pojava, društvena pojava..."
Iz tih razloga, Milovan Đilas posebno naglašava da Isidoru Sekulić nikada nije svrstavao u takva antidruštvena bića.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
