U opisu knjaževskog posijela, u knjizi se dalje kaže: "Sam Knjaz često štima svoj glas sa nacionalnim instrumentom i nadmećući se s guslarima Crne Gore, pjeva strofe koje mu pobuđuju pjesničko nadahnuće otadžbine. [...] Posebni sastanci šefa vlasti sa svojim podanicima, podobni su da hrane ljubav prema zemlji i prema svom suverenu u srcu gorštaka; da otkriju u njihovim očima ljude svake klase kojima je dozvoljeno da tu nekad prisustvuju; da pomiješaju u jedinstvenom osjećanju odanosti prema oradžbini sve slojeve jednog naroda koji uživa oko svoga Knjaza, sve povlastice jednakosti. Nikola I, ustvari zna, ne gubeći ništa od svog uobičajenog otmjenog izgleda, da dozvoli svojima da se do njega uzdignu u jednoj vrsti familijarnosti gdje Knjaz nikad ne iščezava. Da li je to rezultat prirodnosti ili bolje, je li to više plod tog stalnog proučavanja samog sebe, svojih djela i svojih riječi o kojima Bajron govori kada opisuje svoga gusara koji vrši svoju pretešku dominaciju nad svim što ga okružuje: 'Jer je Konrad naučio da dominira većinom, umješnošću koja mu služi kao veo i često kao odbrana ponosa; njegov cilj je bio častan i on je imao taj rezervisani izgled koji izgleda da izbjegava pogled i da izaziva poštovanje; impozantan izgled i gordi pogled koji odbija indiskretnu familijarnost a da ipak ne izostavi kurtoaziju. S tim se stiče poslušnost`".
Zakleti neprijatelj obaveza etikecije, kad mu ih zahtjevi njegovog položaja ne nameću, Nikola I voli da pobjegne od prikazivanja svog malog dvora da bi išao u šumu da udiše vazduh u punoj slobodi. Nesposoban ne samo da se preda zamornim kabinetskim poslovima već još sebe da prisili na dugo čitanje, jedva da baci brz pogled na revije, na novine koje stižu u dvor ili na knjige koje mu se daju na dar. U tom očevidnom preziranju duhovnih djela, izgleda da će se naći na njegovim ustima ona riječ Luja XIV koju je rekao vojvodi Vivonu: "Ali, čemu služi ova knjiga?" To što njemu treba, to je spoljni život lišen svake prisile, lov, ribolov, putovanje, kontakt sa tim mnoštvom, spremnim u svako doba dana da se okuplja oko njega.
Nekoliko dana nakon povratka Nikole I sa puta u Rusiju, bili smo došli na Rijeku Crnojevića, na veliki ribolov na ukljeve, na kojem prisustvuje Knjaz svake godine. Pošto je završio zaista divno vađenje mreža, čiji je prinos punio tridesetak barki, okupili smo se oko Knjaza u ribarskoj kućici gdje nas je čekao skromni ručak čiji je skoro sav meni činila riba. Kućica prislonjena na stijenu i sagrađena od suvog zida bila je zakrčena osušenim ukljevama koje su ispuštale toliko žestok i neprijatan miris, jer su umjesto vrata postojala samo nedovoljna vratašca da osvijetle unutrašnjost. No, jedna vatra, u čijem smo dimu čak iščezavali, dijelom je to nadoknađivala, dok je neka stara žena zamjenjivala rasvjetu koja nedostaje u toj prazničnoj sali pomoću upaljene zublje luča koju je držala u ruci. Sjedeći na stolicama oko ognjišta i prenoseći naše poglede s primitivnog aparata koji nas je okruživao na mladog vođu Crne Gore, čija je kapica, ukrašena pločicom od dragog kamenja, koja predstavlja čitavo bogatstvo, svjetlucala u polumraku, nijesmo mogli da se uzdržimo a da ne izrazimo Knjazu naše čuđenje i naše divljenje za jednostavnost i prirodnost kojima je učestvovao u gostoprimstvu ovog bijednog kutka i komunikativnoj radosti koju je on širio oko sebe.
"Ah! koliko se vi varate, odgovori on živo; ja sam srećniji ovdje nego usred raskoši Sankt-Petersburga!"
Crnogorski narod je kriv, ako se tako možemo izraziti, za pretjeranost u poslušnosti i laskanju u odnosu na svog vođu, duhovno se opteretio vlastitom kritikom; i možda bi se moglo zaključiti, u vezi sa ovim, da ima izvjestan nedostatak iskrenosti u svojoj pokornosti.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
