Pojam o jednoj naciji Srba i Crnogoraca stvorila je, kako kaže Milovan Đilas, istovjetna buržoazija i u jednoj i u drugoj zemlji. S tim u vezi, Đilas je Isidoru Sekulić, kao predstavnika srpske buržoazije, okarakterisao i kao zastupnika šovinističkih interesa pobijeđenih političkih snaga. "I Isidora Sekulić je", piše Đilas, "u tom pogledu i konzervativna i konsekventna. I to je razumljivo, ne samo zbog njene apstraktne buržoaske svijesti, koja barata samo ili pretežno s vječnim kategorijama, nego i zbog njene konkretne (srpske) buržoaske svijesti. A srpska buržoaska svijest nije mogla a da u trećoj završnoj fazi razvitka kapitalizma ne bude i objektivno i subjektivno šovinistička i ugnjetačka – da bude takva čak i u svojim 'poetskim', 'filozofskim', itd. ideološkim oblicima. Čitava Isidorina knjiga o Njegošu vrvi – kad se radi o Crnoj Gori (Makedoniju i Bosnu ona ne pominje, pa se i ne vidi trpa li i njih u tradicionalni naziv 'srpske zemlje') – izrazima koji to potvrđuju i koji u današnjoj stvarnosti izgledaju kao aveti, uskrsnute doduše samo u njenom duhu iz grobnice radikala i demokrata, šestojanuarske 'ideologije' i – najzad – ratnih londonsko-kairskih emigranata".
Ponavljajući svoj zaključak da Isidora Sekulić nije izgradila jedinstveni filozofski sistem, Milovan Đilas podvlači da spisateljica "zapravo nije ni mogla da ga izgradi ne samo zbog svoje nedovoljne filozofske originalnosti, svog eklektizma i skepticizma, nego i zbog objektivnih uslova, koji u sebi nijesu sadržavali ništa objektivno što bi kod nje stvaralo čvrstu iluziju vječnosti, cjelovitosti i apsolutnosti. Ali ipak postoje bitni, sadržajno povezani elementi njene idealističke filozofije: nacionalna mistika, prioritet onog (u ideji, onozemaljskoj) svijeta nad ovim, duha nad materijom, vječnost i neizmjenljivost ideja, negiranje istoriskog razvitka, a pogotovu istorijskog razvitka kao klasne borbe. A u centru svega, razumije se, stoji Njegoš. I stoji prije svega radi onog prvog, bitnog, nacionalno-mističkog elementa te filozofije, ustvari i u stvarnosti radi praktičnih, ovozemaljskih potreba buržoazije. Njegošev stvarni (istoriski) nacionalizam, vidjeli smo, nije mogao biti osnova toj nacionalnoj mistici, ali joj je poslužio kao podloga za dosljednju idealističku religioznu interpretaciju. A Njegoševa 'filozofija' – sama po sebi – makar koliko bila idealistička i religiozna, nije ono osnovno što je Isidoru i ostale dovelo do 'njegoševskih zanosa'."
Knjiga Milovana Đilasa ''Legenda o Njegošu'', u teoretskom smislu, predstavlja studiozno sačinjenu polemičku analizu jedne istorijske ličnosti, istorijat njene političke, kulturne i ideološke recepcije, kao i analitičku obradu društvenih pojava i istorijskih procesa vezanih za taj fenomen. Mada je u njenoj formi prisutna koherentnost i sistematski pristup, knjiga je rađena šablonski, zasnovana na marksističko-materijalističkim principima i u njoj dominiraju ideološki stereotipi, uprošćenost i jednostranost u tumačenjima.
U političkom smislu, knjiga je pisana s jasnim ciljem diskreditovanja suprotnih stanovišta i njihovih zastupnika, odbrane ideološko-revolucionarnih tekovina, ali i s vidnom namjerom doprinosa novouspostavljenom kursu afirmisanja javnih polemika i borbe različitih mišljenja. Na taj način, ovo djelo predstavlja tipičan primjer arbitrarne ideološke intervencije vlasti na tokove kulturne politike u zemlji.
Što se tiče Milovana Đilasa, on je kroz ovo djelo pokazao svu dvojnost svoje političke pozicije, odnosno složenost i kontroverznost politike jugoslovenskog rukovodstva u to vrijeme. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
