"Čovek se nalazi u srcu, ne u glavi. Istina, uzev u obzir naše veze sa spoljnjim svetom, mi smo navikli da smatramo da je subjekt saznanja, naše spoznajuće ja, naše pravo ja, to koje naveče malakše, u snu se izgubi, a jutrom zrači svetlije sa obnovljenim snagama. Ali sve je to samo funkcija mozga, ne naše prisno ja. Naše pravo ja, jezgro našeg bića jeste ono što nazivamo hteti i ne hteti, biti zadovoljan ili biti nezadovoljan, sa svim eventualnim menama te stvari, koje nazivamo osećanjima, afektima strastima. To je ono ja koje proizvodi ono drugo koje ne spava kada ovo prvo spava, pa čak i kada ovo u smrti nestane, ono ostane netaknuto." (Artur Šopenhauer, "Svet kao volja i predstava", Knjiga III (Beograd:FENIKS LIBRIS, 2018), 381.)

U tom stvaralačkom procesu, kod Novice Đurića, nasuprot impresionističkoj slici zavičaja, koja titra kao lahor, nailazimo na vulkanske plime strasti i afekte, kao antropološke dionice. U cilju postavke svrsishodnosti života i čovjeka, afekti i strasti zauzimaju teleološku funkciju u djelu.

Umjetnost je najviša vrijednost koja je sama strast, a koja nadilazi strasti kao najviša vrlina. Stoga, osim fizičke strasti, postoji i umjetnička strast, životna strast i sl. Umjetnička strast je intenzivno osjećanje koje vodi čovjeka kroz avanturu duha koja tvori nove sadržaje.

Umjetnik uranja u energetski krug svog stvaralačkog zanosa, koji ga uznosi, oslobađa, kida i rastrza na sto komada. Nakon toga slijedi ona neophodna distanca od sebe samog, kao rezultat susreta sa novim Ja, koji je prošao svjetove stvaranja.

Razlika između strasti i afekta se očitava u tom što se afekti ispoljavaju kao trenutno stanje, dok strasti predstavljaju trajno stremljenje čovjekove duše. Kod Šopenhauera afektivnost je granica između lažnog privida, kao opsjene čula. Ukoliko je u pitanju aficiranje više ili svih čula, koja ukazuju na isti uzrok, "mogućnost privida biva svedena na najmanju meru, mada još uvek prisutna". (Artur Šopenhauer, "Svet kao volja i predstava", Knjiga I (Beograd: FENIKS LIBRIS, 2018), 166.)

Dok pjesma "Bježi mi s očiju" predstavlja afekte, riječi su ono što kod Novice Đurića ima moć strastvene energije. Otuda su riječi personificirana žena, čiji intenzitet nosi snagu ženskog libida i privlačnosti, potencijal vreline do mlakog osjećaja.

Međutim, njegove riječi su i eufonija, blagonaklonost u riječima, potreba dobrog književnog stila da se riječi mogu lako izgovoriti i dobro čuti. Eufonija je manifestacija Đurićeve fonike, specifična emocionalna obojenost njegovog poetskog govora, u čemu se odražava i njegova estetika.

"U slavu keca"

"Mnogo je riječi u slova stalo/dok se iskreno ljubilo, pisalo./Vrelina je htjela još vrelije, da riječima bude toplije.// Kad se na pola stiha stalo,/poljubaca je ponestalo./Opet smo vadili papir i pero/kako bi iznova u nama gorelo.// Ona je bila zadugo mlaka/omražena ̶ blijeda čitanka./Sricasmo sjećanja u slogove,/djenuli pjesme kao stogove.// Tvoj lik za morem zapada/s njim i sjenka propada./Tvoja ikona je plišani meca,/trošni spomenik u slavu keca."

Otuda su Đurićeve pjesme umnogome višeslojne, što predstavlja više planova kao stranice knjige kada se listaju i broje. U tom smislu sadrže antropološku vrijednost, uključujući porijeklo, običaje, vjerske, društvene, kulturne forme, poimajući život iz biološke, društvene, istorijske i vjerske perspektive.

Iako ekspresionisti izražavaju bunt protiv moralne krize društva, podlosti, ratova, bijede i zla, odbacujući kult ljepote, kod Đurića prepoznajemo i onu drugu stranu umjetničkog izražaja gdje veliča ljepotu. Ekspresionisti teže da umjetnost izražava stvarni život čovjeka, intenzivne doživljaje i snažne emocije, psihofizička stanja, psihički i intimni život. Jedan opseg Đurićevih stihova upravo nam oslikava ovakve osobenosti i zbivanja.

Jung je rekao da "pojam psihičke energije u nauci je isto toliko opravdan kao i pojam fizičke energije; psihička energija ima isto takva kvantitativna merila i različite oblike kao fizička". (Karl Gustav Jung, "Dinamika nesvesnog" (Beograd/Podgorica, 2016), 10.) Upravo kod Novice Đurića nalazimo potvrdu ove druge teze, po kojoj se psihičko zbivanje reflektuje u energetsko kao stvaralački potencijal. Psihofizički fenomen emanira u energiju koja se oslobađa kroz stvaralaštvo, kao proživljeno iskustvo.

NASTAVIĆE SE