Pošto se pripremala za rat u Africi, italijanska politika prema drugim državama, pa i Jugoslaviji, morala je biti politika popuštanja, barem dok se rat ne završi. Tako je 1935. godine Italija preduzela više različitih inicijativa čiji je cilj bio sporazum između dvije zemlje. Par mjeseci prije formiranja vlade Milana Stojadinovića, italijanska diplomatija je iskazala spremnost za razgovore. Novi poslanik u Beogradu Gvido Viola prilikom predaje akreditivnih pisma donio je sa sobom izjavu Benita Musolinija u kojoj se kaže da Italija "gaji prema Jugoslaviji isključivo prijateljska osjećanja i da nema namjeru da ometa njen razvoj i njen teritorijalni integritet, već, naprotiv, želi da iskoristi sve postojeće mogućnosti kako bi ostvarila stvarnu i prijateljsku saradnju i razumijevanje na političkom i privrednom planu". Ubrzo nakon toga, početkom aprila Viola je dao intervju beogradskoj "Pravdi" pod naslovom "G. Musolini je riješen da sa Jugoslavijom stvori čvrsto prijateljstvo i saradnju". U njemu je Viola prenio Musolinijevo divljenje prema radnim sposobnostima jugoslovenskog naroda i prije svega prema vojniku koga je smatrao "jednim od najboljih". U članku je navedeno kako se želi "trajni sporazum" a da se Italija protivi "nasilnom revizionizmu".

Djelovalo je da Musolini stvarno želi sporazum. Tadašnji predsjednik vlade Bogoljub Jevtić imao je nekoliko razgovora sa Violom radi direktnih pregovora dviju vlada. Jevtić je, navodno, u tim razgovorima tvrdio da će sporazumom sa Italijom Jugoslavija biti oslobođena od saveza kojima je pripadala i da bi mogla djelovati potpuno nezavisno od njih. Sastanak je izgleda dogovoren krajem juna u Veneciji sa sekretarom u italijanskom ministarstvu spoljnih poslova Fulviom Suvičem, ali do njega nije došlo jer je Jevtić bio prinuđen da podnese ostavku.

I knez Pavle Karađorđević je želio sporazum sa Italijom. On je već dan nakon sahrane kralja Aleksandra tadašnjem italijanskom poslaniku Karlu Galiju rekao da je spreman da nastavi razgovore koje su preko posrednika imali njegov rođak i Musolini. Inače, Gali je već ranije iznio mišljenje da Musolinijeva dotadašnja politika ne razbija Jugoslaviju, već je gura u naručje Hitleru.

Italijanska saznanja o novom jugoslovenskom premijeru i ministru inostranih poslova Stojadinoviću stizala su sa više strana. Osim Beograda, to su prije svega bili i diplomatski izvori iz Budimpešte, Sofije, Atine, Bukurešta i Ankare. Govoreći o situaciji u Jugoslaviji, austrijski ministar spoljnih poslova Egon Berger je italijanskom poslaniku u Beču napomenuo da su predsjednik vlade Jevtić i general Petar Živković "frankofili", što je u suprotnosti sa stavom ministra finansija, koji ima "duboke germanofilske tendencije". Berger zaključuje da treba učiniti sve što je moguće da on "što prije preuzme Jevtićevu poziciju". Stojadinovićevo ime nije konkretno spomenuto, ali je pominjanjem ministra finansija u Jevtićevoj vladi nedvosmisleno bilo jasno o kome se radi.

Slično uvjerenje o Stojadinovićevom germanofilstvu iznio je i austrijski poslanik u Beogradu Hajnrih Šmit u razgovoru sa italijanskim kolegom Violom. I iz Berlina je nešto kasnije stigla ista vijest, i to iz razgovora italijanskog ambasadora u Berlinu Vitoria Ćerutija i njegovog francuskog kolege Fransoa-Ponsea. Stojadinovićevu germanofiliju ovog puta potencirala je francuska strana na "osnovu vijesti koje su dolazile iz Pariza", uz mišljenje da bi se u Jugoslaviji lakše prihvatio Anšlus nego Austrija koja bi bila vazal Italije. Dakle, na osnovu više različitih izvora, Italijani su sredinom 1935. mogli da steknu utisak da Stojadinović gaji simpatije prema Njemačkoj.

Kada je došlo do krize Jevtićeve vlade, Italijani u Beogradu nijesu imali najpreciznije informacije o njenom ishodu. Poslanik Viola je javljao da će novi predsjednik vlade biti Živković ili Stojadinović, dok nije imao "nikakvu pretpostavku" za mjesto ministra spoljnih poslova. Tek 24. juna, poslije osam uveče, nakon zvaničnog imenovanja, poslanik je telegramom javio Rimu da je Stojadinović izabran za predsjednika Vlade i šefa diplomatije.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)