Još od početka 1865. godine knez Mihailo je definitivno pokušavao da iznađe način razvoda braka sa Julijom. Beogradski mitropolit Mihailo je kategorički odbijao takvu mogućnost ističući: "Neka Knjaz ne traži ono što mu se ne može učiniti; neka traži moj život, ali neka ne traži da mijenjam vjeru. Kakav bi ja bio kad bi to dopustio? Ja ne bi više bio pravoslavni mitropolit i svijet bi valjalo da me ubije kamenjem na sokaku." Mitropolit je insistirao da je za razvod neophodan neki dokaz nevjerstva, ali knez nije htio da ulazi u detalje niti da širi dokaze koje je imao u rukama. Dok je knez pokušavao da pitanje kneginjinog nevjerstva i dalje drži u tajnosti, o tome se odavno govorilo ne samo u Beogradu, već i u Beču.
Početkom maja 1865. godine u Beograd je prispio biskup Josip Juraj Štrosmajer. Knez ga je primio na ručku u Topčiderskom konaku, gdje je najvjerovatnije neformalno bilo riječi i o mogućnosti razvoda kneževog braka. Knez je potom, u junu, izjavio kneginji "da ne može više sa njom živjeti i da se moraju rastaviti." Predlagao joj je da se raziđu sporazumno, bez velike buke. Tada je kneginji predao i jedan akt o pogodbi, koju je u Beču još ranije pripremio knežev advokat. Julija je odbila da potpiše sporazumni predlog, navodeći da joj nije jasno zašto je sada primorava na takav korak, a ranije nije pristajao, već je tražio da se vrati u Srbiju. Ubrzo su u Beograd pristigli kneginjina majka, njen brat Laslo i grof Ziči, Julijin ujak. Kneževa tašta je tada kategorički odbila da njena ćerka potpisuje bilo kakvu nagodbu, navodeći knezu: "Kada ti pozivaš advokate, onda treba i mi da tražimo zaštitu zakona i savjete advokata." Sa druge strane, kneginjin ujak je knezu Mihailu govorio: "Ja je ne bih trpio ni po koju cijenu, kad je tako uporna." Srpski vladar našao se tako u dosta teškoj situaciji, odnosno kako je Ilija Garašanin kasnije pisao "najvećeg sažaljenja je dostojan, jer ono što je on trpio ni jedan od nas ne bi trpio." Dogovoreno je da kneginja sa rodbinom ode u Beč, ali da se vrati za četiri nedjelje. Za to vrijeme knez je otišao u Aranđelovac. Kneginja Julija je u razgovoru sa Milojem Lešjaninom u Beču, početkom avgusta 1865. godine, isticala da se "knez slijepo povodi za Ankom". Govorila je da je od svog povratka iz Pariza 1864. godine činila sve da ugodi knezu, ali se on "učinio sasvim drugi čovjek kome ništa od mene nije pravo bilo." [...]
Knez je sve presjekao i supruzi poslao raniji Ugovor o sporazumnom raskidu, pod datumom 18. novembar 1865. godine.[…] Iz jednog pisma kneza Mihaila upućenog biskupu Štrosmajeru, jasno se vidi da je Ugovor napravljen po uputstvima samog biskupa, budući da ga je knez obavještavao da je potpisao akt i poslao ga u Beč dok od biskupa "bude razvod sledovao", kako je Štrosmajer ranije obećao. Biskup je sastavio jedno pismo ''o razlučenju od kreveta i stola.''
Knez je potom, početkom maja 1866. godine sastavio jedan akt i punomoćje za dr Karla Paceka, koji je u Rumuniji trebalo da izvrši legalizaciju hipoteke na mošiju Pojana. U tom aktu se pozivao na biskupovo pismo "o razlučenju od kreveta i stola", naveo da će kneginji Juliji isplaćivati 5.500 dukata godišnje, odnosno 1.374 dukata kvartalno u Beču, te da u tom cilju pod hipoteku stavlja mošiju Pojana. Akt je 14. juna zaveden u rumunskom sudu. Kneginja Julija je 22. novembra punomoćjem ovlastila Karla Paceka da umjesto nje primi hipotekarno osiguranje njenog životnog anuiteta u iznosu od 5.500 dukata. Knez je do smrti isplaćivao supruzi navedeni iznos. Može se slobodno istaći da, uprkos ugovoru i pisma biskupa Štrosmajera, knez i kneginja nijesu ni sudski ni crkveno zvanično razvedeni. Kneginja Julija je došla u Srbiju juna 1868. godine, na sahranu kneza Mihaila kao njegova udovica.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
