U dosadašnjoj literaturi, te brojnim novinama, dugo je razmatrano pitanje kneževe "veze" sa Katarinom Konstantinović (1848–1910). Katarina je bila ćerka Aleksandra Konstantinovića i Anke Obrenović, ćerke Jevrema Obrenovića i bratanice kneza Miloša Obrenovića. Pitanje razvoda kneza Mihaila od kneginje Julije kao i pitanje eventualnog kneževog novog braka, u Srbiji je posmatrano kao državna stvar. Rezigniran ovim stavovima knez je često znao da kaže kako u Srbiji "knjaza smije vrijeđati svaki, s njim se isplaču usta". Još od vremena izbijanja sukoba sa kneginjom Julijom, savremenici su primijetili osjetne promjene na knezu. Bio je često neraspoložen, utučen, zanijet u mislima. Ovo kneževo stanje namjeravala je da iskoristi Anka, željna moći i slave, pripremajući teren da svoju ćerku Katarinu uda za kneza kada ova stasa. Upravo zato je Anka i navođena kao glavni centar intriga protiv kneginje.
Kneginja Julija je u razgovoru sa Milojem Lešjaninom u Beču, početkom avgusta 1865. godine, isticala da se "knez slijepo povodi za Ankom". Govorila je da je od svog povratka iz Pariza 1864. godine činila sve da ugodi knezu, ali se on "učinio sasvim drugi čovjek kome ništa od mene nije pravo bilo". Uzbuđeno je Lešjaninu navodila da je Anka dolazila u Dvor stalno i ostajala sa knezom u razgovoru i po nekoliko sati. "Nikad nisam mogla izići ili izvesti se sa knezom negde, a da tamo ne budu njih dvije. Ako knezu predložim da idemo u Košutnjak ili u dvorske štale, ili u Rakovicu, njih dvije to već poslije pola sata znaju i tamo su prije nas." Očigledno je usamljenom knezu, opterećenom brigama, bila potrebna pažnja, što je vješto koristila Anka koja se trudila da sa Katarinom uvijek bude u kneževom društvu. Sa druge strane, stara Tomanija, Ankina majka je više puta govorila: "Ulila je moja Anka ovom djetetu, Katarini, u glavu da bude knjaginja, pa će je time načiniti nesretnom". Kneginja Julija je čula o navodnim namjerama kneza da se oženi Katarinom, te je i o tome, u avgustu 1865. godine, razgovarala sa Lešjaninom. Julija je prihvatila Lešjaninovo obrazloženje da je to nemoguće, te da bi to za kneza bila prava propast i u narodu bi se "moralo misliti da je knjaz poludio". I sama kneginja je isticala da je prije odlaska iz Srbije razgovarala o tome sa mužem, koji je opovrgavao mogućnost novog braka pošto je "jedanput isuviše nesretan bio da bi ponovo htio opet to pokušavati".
Kada je saznao za vijesti o navodnoj kneževoj ženidbi sa Katarinom, Ilija Garašanin, tadašnji predsjednik vlade, knezu je 26. oktobra 1865. godine uputio pismo u kome je obrazložio štetu koju bi taj potez nanio i prestolu i vladaru. Kneza je uvjeravao da će narod taj akt posmatrati kao rodoskrnavljenje i povredu propisa pravoslavne vjere, te da članovi vlade "neće više biti u njegovim očima ni Srbi, ni hrišćani, nego otpadnici od vjere i narodnosti... da će sjaj koji okružava kneževo ime potamniti." Garašanin je potom o ovom pitanju razgovarao i sa mitropolitom, koji je izrazio oštro protivljenje eventualnom braku. Nakon toga, Garašanin se pismeno obratio i Anki tražeći da ga izvijesti i "izvede iz zablude u kakvoj još nikad nisam bio od kako sam se rodio. Šta znači taj govor o knjazu i Katarini?" Beogradska čaršija bila je zauzeta govorkanjima da će se knez oženiti Katarinom na prepad i bez razvoda sa Julijom i bez dozvole pravoslavne crkve. Garašanin nije imao mira, te je od kneza zatražio zvaničnu audijenciju, namjeran da razjasni vijesti koje su mu pružale veliko nespokojstvo.
Sastanak kneza i predsjednika vlade počeo je 2. novembra 1865. godine u 10 sati ujutro. U dužem razgovoru Garašanin je knezu ponovo skretao pažnju na posljedice eventualnog braka sa Katarinom, moleći ga da se "ne skida sa one visine na kojoj stoji za sreću naroda svog."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
