"Ovo je svjedočenje jednog holandskog ljekara, tj. jednog naučnog uma i neutralnog građanina, o ponašanju austrijsko-njemačke vojske u Srbiji i o povlačenju Srba preko Albanije". Na ovaj način Viktor Berar, univerzitetski profesor, istoričar i političar započeo je svoj predgovor knjizi "Sa Srbima u Srbiji i Albaniji 1914-1916: ratni dnevnik jednog hirurga", čiji je autor holandski ljekar Arijus van Tinhoven (1886-1965). Knjigu su 2015. objavili ugledna izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada i cijenjena Radio-televizija Srbije iz Beograda, a koristimo je uz ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja".
A o autoru, Arijusu van Tinhovenu, na stranicama ove knjige, akademik Vladimir Stojančević, zapisaće, između ostalog, i ove riječi: "U plejadi zaslužnih stranaca y Sanitetskoj službi, koji su ce y vrijeme Prvog svjetskog rata, naročito y 1914. i 1915. godini, našli na neprocjenjivoj usluzi Srbiji i srpskom narodu, posebnu ulogu imao je Holanđanin, doktor Arijus van Tinhoven, po užoj specijalnosti hirurg. Bila je to ličnost iz jedne neutralne zemlje, koja je, vokacijom svoga poziva, odmah na početku rata došla y Srbiju, da posluži visokim ciljevima humanosti i odbrane nemoćnih". Knjiga "Sa Srbima u Srbiji i Albaniji 1914-1916: ratni dnevnik jednog hirurga", kako to u obraćanju čitaocu navodi i autor, "obrađuje dvije različite teme: prvi dio je prevod na francuski mojih intervjua datih gospodinu M. J. Bruseu, koji su objavljeni u Nieuwe Rotterdamsche Courant, u rubrici `Onder de Menschen` (Među ljudima), u maju 1915. godine.[…] U cijelom prvom dijelu govori, dakle, pisac Bruse, dok je drugi dio knjige, navodi Tinhoven, prevod dnevnika koji sam vodio tokom svog boravka u Albaniji, kuda sam otišao na poziv Holandskog komiteta za pomoć Srbima i koji sam objavio 1916. u amsterdamskim dnevnim novinama Algemeen Handelsblad". U našem feljtonu, u skraćenoj verziji, ovog puta, koristićemo prvi dio njegove knjige, dok ćemo o Tinhovenovom boravku u Albaniji, govoriti nekom drugom prilikom.
***
Konačno, Njemačka je bila spremna i trebalo je samo pronaći casus belli. Njena vjerna saveznica, Austrija, pobrinuće se za to, jer je već godinama sa žaljenjem gledala svog južnog susjeda kako se sve više razvija: nastavi li tako, ta zemlja bi mogla postati ozbiljna konkurencija ugarskim zemljoradnicima. Poniženja, poput zatvaranja granica za srpsku stoku, nisu bila dovoljna da spriječe razvoj Srbije. Godine 1908. Austrija je aneksirala Bosnu i Hercegovinu, dvije pokrajine koje su skoro isključivo nastanjivali Srbi, i već tada se zamalo poveo rat protiv Srbije, ali uticaj i posredovanje Rusije spriječili su ga. Zatim je uslijedio čuveni Zagrebački proces protiv Srba i Južnih Slovena tokom kog je neosporno utvrđeno da je Forgač, austrijski ministar u Beogradu, krivotvorio dokaze u kancelariji svog poslanstva.
Poslije Prvog balkanskog rata, pošto su Srbi i Crnogorci zauzeli Skadar i Drač, po cijenu hiljada ljudskih života, Austrija im je zaprijetila da će im oduzeti te teritorije silom oružja, ako ih oni dobrovoljno ne napuste. Ipak, na početku rata Austrija je izjavila da će ostati neutralna.
A kad su Srbi, koje su Bugari izdajnički napali, ove porazili i zauzeli Makedoniju, opet je zamalo izbio rat između Austrije i Srbije, iz prostog razloga što je Srbija prijetila da postane suviše velika. Iz otkrića koja je iznio gospodin Đoliti na zasijedanju italijanskog Doma poslanika 5. decembra 1914, saznajemo da je Austrija već željela da krene na Srbiju, ali da se Italija usprotivila tom projektu i da je u tom trenutku Njemačka takođe cijenila da još nije došlo pravo vrijeme. Ali 1914. sve pripreme su bile završene, a ubistvo nadvojvode prestolonasljednika bilo je prava prilika da igranka počne.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
