Znamo da je krajem avgusta doktor Van Tinhoven otputovao u svojstvu hirurga, ovoga puta u Francusku.
– Dakle, 28. jula Austrija je objavila rat – rekao sam da bismo nastavili razgovor tamo gdje je prekinut. – Uveče, 29. jula, krećete iz Berlina sa medicinskom sestrom, gospođicom De Grote, koja vam se odmah pridružila, stižete u Varšavu, a tamo vam je nemoguće da nađete mjesto u posljednjem brzom vozu za Odesu…
– Da, ali ne damo mi da nas nešto tako neznatno skrene s puta. Na šalteru nam rekoše da su sva mjesta prodata i… obratim se, dakle, nekom licu sa zlatnim gajtanima, nekom ruskom generalu. Uspjeh da ga ubijedim. Poslao je jednog policajca, naloživši mu da oslobodi dva mjesta za nas u prvom razredu. I to usred sveg tog nerviranja, svih emocija mobilizacije. Trenutak… Izvinite, moje fotografije su još uvijek u kovčezima, ali htio bih da vam pokažem jednu skupinu žena u suzama, na polasku prvog vojnog voza. Da, svuda sam fotografisao tih dana, i u Rusiji; fotografisao sam i u vozu uprkos velikoj uznemirenosti jednog mog prijatelja iz Odese koji me je gotovo preklinjao da sakrijem aparat u njegov podrum, ako neću da me deportuju u Sibir.
Ali uveče, po dolasku našeg dupke punog voza u Odesu, počeše teškoće. Zamislite, sav naš prtljag, svi moji instrumenti ostali su za nama, u tom metežu. Svi naši sanduci, sa svim onim što smo ponijeli, bili su izgubljeni, bez nade da budu pronađeni. A u subotu uveče morali smo da nastavimo putovanje brodom, za Galac.
U međuvremenu, živjeli smo usred sveg tog uzbuđenja tih prvih dana: gledali smo povorke koje su na čelu nosile portrete cara i carevića i pri čijem prolasku su se prolaznici morali zaustaviti – uznemiravali bi vas ako ne biste skinuli šešir. Međutim, moram da kažem da su oni koji su lično morali da krenu u rat, i njihove porodice, bili manje oduševljeni. Te povorke su činila prije svega velika djeca i svetina… A, da, jedan poučan detalj: u ono vrijeme, kad ste u Rusiji išli vozom, zalijepili bi vam na kartu markicu od pet kopejki za Crveni krst. Sačuvao sam jednu kartu, ali ne mogu da je nađem u ovom trenutku…
Konačno, u ponedjeljak uveče, odustali smo od čekanja i stigli u Sofiju preko Bukurešta, bez naših prtljaga… Već su tih dana njemačke novine najavljivale da su Austrijanci zauzeli Beograd. Znao sam u kojoj mjeri Srbima nedostaju ljekovi, te smo istog časa krenuli put Niša. Išao sam tamo da vidim doktora Subotića, sekretara Crvenog krsta, i šefa zdravstvene službe, prijatelje iz prethodnih ratova, i ispričao im da sam izgubio svoje instrumente. Međutim, prilikom mog posljednjeg odlaska poklonio sam im moj uređaj rendgen i sve moje instrumente. – "Pa dobro", reče mi sekretar, "sada ćemo vam ih vratiti". – I sve je ponovo bilo tu, u savršenom redu, novo, poniklovano i zavedeno u inventar. Dakle, uprkos svemu imaću sve holandske instrumente. "A želite li da nastavite putovanje direktno do Valjeva? Tamo je veoma važan centar." Jer Austrijanci neće uspjeti da uzmu Beograd prelaskom preko rijeke, direktno; neće moći da izgrade za to potrebne mostove. Moraće pokušati da stignu do prestonice obilaznim putem i da prođu preko graničnih utvrđenja sa Bosnom. A tada će Valjevo biti njihova prva etapa… Upravo tamo smo otišli.
Valjevo je lijepa varoš sa svojih osam do deset hiljada stanovnika. Smješteno je u planinama i ima zdravu klimu. Prilično je moderno i, na primjer, osvijetljeno rasvjetom na struju; glavni je grad sreza; ima pet velikih kasarni i veličanstvenu gimnaziju, koje su trenutno pretvorene u bolnice.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
