Veliki vezir Ali–paša otvoreno je istakao da je uspostavljanje narodne vojske direktno upereno protiv Turske i Austrije, te da je knez zakonima o Državnom savjetu i nasljedstvu kneževskog dostojanstva jasno pokazao težnju ka nezavisnosti. Ovaj napor turske vlade, da garantne sile kolektivno osude odluke srpske skupštine, nije uspio usljed protivljenja konzula Rusije i Pruske, ali i rezervisanog držanja Francuske. Zvaničan ruski stav je u potpunosti bio naklonjen odlukama srpske vlade, ali je ministar Aleksandar Gorčakov bio mišljenja da u ovom trenutku Rusija ne smije da iskače u prvi plan u odbrani Srbije, da u Beču i Londonu ne bi stekli utisak da su zakoni na Preobraženskoj skupštini usvojeni po savjetima i nalozima iz Petrograda. Zbog toga je i Lobanov–Rostovski u Carigradu dobio naređenje da vođenje na terenu vezanom za pitanje odluka srpske skupštine i podršku Kneževini prepusti francuskom ambasadoru.
Predstavnik Filip Hristić je 4. oktobra 1861. godine, preko kapućehaje Milana Petronijevića, poslao objašnjenje Porti i ambasadorima velikih sila povodom odluka Skupštine. U njemu je istaknuto da Srbija donošenjem novih zakona nikako ne teži ka nezavisnosti, već prosto poboljšanju unutrašnjeg uređenja zemlje, na koje ima puno pravo. Objašnjavajući zakone, srpska vlada nije propustila da se pozove na kršenje autonomije Kneževine od strane Porte, koja još uvijek nije ispunila odredbe Hatišerifa iz 1830. godine, poput iseljenja Turaka. Na taj način, pokušano je da se pažnja garantnih sila sa odluka Skupštine usmjeri na Portino neispunjavanje obaveza. Zahvaljujući pritiscima francuskog ambasadora, uz koga su pristajali i ruski, pruski i italijanski konzuli, Porta je morala da prihvati notu srpske vlade i smiri negodovanje. Naredna dva mjeseca protekla su u dogovorima Beča i Londona da zajedno iznesu pismene proteste direktno knezu Mihailu. Iz Londona je poslato naređenje Longvortu da zajedno sa austrijskim konzulom učini protest knezu zbog kursa koji je preduzeo novim zakonima. Ta protestna nota stigla je knezu i vladi nakon personalnih promjena, izvršenih u decembru 1861. godine.
Kabinet Filipa Hristića potrošio je snagu i kredibilitet u zemlji još prije Preobraženske skupštine. Knezu je preko ruskog konzula saopšteno, kako loše mišljenje o ministrima, tako i pretjerivanje u odnosima sa Francuskom. Srpski vladar je branio svoju vladu, navodima da se zbližavanje sa Francuskom koristi samo radi dobijanja njene podrške za budući prevoz oružja iz Rusije. Iako su Petrograd i Pariz imali iste poglede i potpuno razumijevanje prema Srbiji u ovom periodu, bilo kakvo jačanje francuskog uticaja nije odgovaralo Rusima. Razlog je jednostavan, ako je Srbija očekivala i dobijala od Rusije diplomatsku, finansijsku i vojnu pomoć, time je i državni kurs morao da se vodi prema njenim uputstvima, bez zakulisnih radnji i miješanja drugih država. Razgovor između kneza i Vlangalija, vođen početkom decembra 1861. godine o rekonstrukciji vlade, završen je prikrivenim ultimatumom ruskog konzula, riječima: "Moj stav i saveti biće i dalje dobronamerni, ali znatno rezervisaniji." Iako knezu nije direktno naveo imena budućih ministara za koje se zalaže Rusija, znalo se da su u pitanju Garašanin i Marinović.
Ovakav stav Rusije samo je potvrdio kneževe ranije namjere za personalnim promjenama u vrhu vlasti. Stevča Mihailović je 19. decembra 1861. godine razriješen dužnosti predsjednika Državnog Savjeta, da bi na njegovo mjesto bio postavljen Jovan Marinović. Knez Mihailo je ispratio Stevču Mihailovića teatralnim riječima: "Ima prilika u životu onoga kojima je poverena sudbina naroda kad moraju da se stave u protivuborstvo sa svojim ličnim osećajima i naklonostima. To su teške prilike kad vladalac, za ljubav interesa viših, valja da izgubi u sebi osećaja čoveka i prijatelja i da se reši često po onome što potrebe državne zahtevaju".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
