Dva dana poslije razrješenja Stevča Mihailović, Ilija Garašanin je imenovan za kneževog predstavnika i ministra inostranih djela, Kosta Cukić je dobio resor finansija, Rajko Lešjanin ministarstvo pravde, dok je Nikola Hristić ostao na mjestu ministra unutrašnjih poslova. Na mjesto kapućehaje u Carigradu imenovan je Jovan Ristić. Ovi ljudi, mahom konzervativci, predstavljali su ključne figure tokom skoro cijele druge vladavine kneza Mihaila. Liberali su sa smjenom Stevče Mihailovića izgubili i posljednjeg čovjeka u najvišim državnim krugovima.
Rusija se posebno protivila smjeni Stevče Mihailovića, da je ruski konzul čak zahtijevao i od kneza i od Garašanina da se "pomire" sa njim i vrate ga u službu. Garašanin je razgovor primio dosta teško, navodeći da Vlangali nije smio da postavlja ovakve uslove. "Šta je to zbilja šta Rusi oće? Ja poznajem staru njinu politiku i poznajem je dobro... Ja ne kažem da G. Vlangali ne sme u ime Rusije, sovetovati što god Knjazu. To ja ne bi ni jednom drugom konzulu zamerio, a ne želi onom koji je od Rusije poslat kojoj smo mi tako mlogo obvezani... ali kad jedan konzul čitave klubove pravi protivu popečitelja knjažeski, pa makar ovi da su najgori; ondaj to nije nikakvo prijateljstvo ni zemlji ni narodu, to znači podkopati snagu zemlje i voditi je propasti i takovo što od dobri prijatelja ne može se očekivati", jadao se Garašanin.
Nakon teškog razgovora sa ruskim konzulom, knezu i novom kneževskom predstavniku su krajem decembra 1861. godine stigli novi protesti austrijskog i engleskog konzula povodom zakona usvojenih na Preobraženskoj skupštini. Prije sastavljanja konačnog odgovora zatražili su mišljenja ruskog i francuskog konzula. U odgovoru, početkom januara 1862. godine, istaknuto je da je srpska vlada svoj rad svela u granice prava koja su joj priznata carskim hatišerifima i članom 28. Pariskog mira, te da nasljedstvo u porodici Obrenović nije novouspostavljeno, već je priznato odavno i odobreno od strane Porte. Što se tiče Savjeta, navedeno je da njegova prava ničim nisu umanjena, već da je samo jasnije definisano njegovo polje rada, dok je Zakon o narodnoj vojsci samo jasnije uredio njenu organizaciju, zbog mogućih nereda i javne opasnosti. Posljednji protest Longvorta, učinjen je sredinom aprila 1862. godine. Ruski konzul je praktično zaključio ovo pitanje, savjetujući srpsku vladu da više ne odgovara na ovakve note, jer Longvort nije bio ovlašćen da govori u ime Turske i Austrije, te da su Petrograd i Pariz savršeno zadovoljni ranijim odgovorom srpske vlade. Na ovaj način pitanje Preobraženske skupštine stavljeno je ad acta, dok su srpsko–turski odnosi i dalje išli silaznom putanjom. Stalne čarke nagovještavale su da je vrlo moguć čak i ratni sukob.
Protesti i rovarenja engleskog i austrijskog konzula u Beogradu, zbog odluke o uspostavljanju narodne vojske, nastavljeni su i u prvoj polovini 1862. godine, dok je ruski konzul to pitanje smatrao riješenim. Brojni agenti počeli su da kruže Balkanom, te se došlo u situaciju da se nije znalo ko kome treba da vjeruje. Porta je posebno strahovala, jer su uvođenjem i jačanjem narodne vojske u Srbiji balkanski hrišćani u Beogradu vidjeli centar koji će ih osloboditi turske vlasti. To je bio jedan od osnovnih razloga što je Porta neprestano pojačavala vojne jedinice na srpskim granicama i počela intenzivno naoružavanje svojih trupa u tvrđavama u Srbiji. I knez i srpski ministri bili su prilično uznemireni ovom situacijom. Brinula ih je moguća eskalacija nasilja između srpskog i turskog stanovništva u Beogradu i ostalim gradovima – tvrđavama. Sukobi su od maja 1862. godine postali svakodnevni. Kao posebno kritična područja označavane su tvrđave Užice i Soko, gdje su "gotovo svi turski zločinci nalazili utočište."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
